петак, 2. децембар 2016.

Lažni ljudi

     Hiljadu puta sam ponovila, ako ne drugima, onda samoj sebi, da pišem isključivo pokrenuta emocijama. Dobrim ili lošim. Kakvim god. Shvatam da je u poslednje vreme bilo malo takvih "emotivnih" trenutaka. Elem, ne bih da zadirem u tu temu - nedostatak emocija - odužiću. Preteraću. Želim da se fokusiram. Na ovo sad. Jedino što bih mogla da napišem o tome je da se trudim da izbegnem sve što će mi preskočiti taj emotivni zid i da ću ga onda razoriti sa ove unutrašnje strane. Sama. Bez ičije pomoći. A to mi baš sad i nije potrebno. Nekako sam... Izolovano smirena. Međutim... Osećam, naravno.

Bes. 
Jer ne znam kako sam samu sebe dovela u situaciju da GLUMIM BUDALU i guram se tamo gde mi nije mesto. Baš tako... Gde mi nije mesto. Budala. Da, dajem sebi dozvolu da tako govorim o sebi samoj. Pokušavam da se vodim tuđom politikom, vodim tuđe bitke, trudim se da budem nešto što nisam. Budala još jednom. Besna sam na sebe. Ne na druge. Već na sebe. Moram da prestanem da reagujem. 

Razočaranje.
Jer sam poverovala da se pojedinci mogu promeniti. Da nisam bila u pravu prvi put. Da neko može da mi bude prijatelj pored svih lažnih reči, osmeha, zagrljaja. Da će taj neko meni biti prijatelj pored svih tih odglumljenih lažnih prijateljstava koje gradi i čuva oko sebe. Razočarana u sebe jer sam ponovo postavila neka očekivanja. A znam da je jedini način da dođem do ovog stadijuma preveliko (ili bilo kakvo) očekivanje. Moram da prestanem da očekujem.

Tuga.
Jer neki ljudi nemaju ništa svoje. A onda ih tuđe 3x više boli. Tužna sam jer ne znam da li postoji mogućnost da se život olakša pojedinim ljudima da bi shvatili da greše. Tužna jer će na kraju ti isti ljudi uvek ostajati sami. A zašto bi neko bio sam pored toliko drugih ljudi na planeti? Tužna zato što shvatam da postoje ljudi koji veruju da su idealni sami. Moram da prestanem da sažaljevam.

     Na kraju se uvek pitam: Da li sam ja normalna pa ubeđujem samu sebe da očigledne situacije nisu baš takve kakvim ih ja vidim? Kada ću prestati sa tim? 

     Pojedinim razmišljanjima i zahtevima koje postavimo sebi (ili drugima, sve jedno) a i sami smo svesni da su potpuno suprotni od realnosti - sami sebi donosimo i bes i tugu i razočaranja. Sami sebi stvaramo nesreću. Ali dođe vreme kada postanemo svesni da nam neke stvari koje želimo i radimo u stvari nisu nužne. Da nam zadaju glavobolje. Da ih treba prekinuti. Jer nikad nije kasno. Kao što sam u jednom od prethodnih postova napisala: Sve nam polazi iz glave. Ako već postoji svest o tome da nas nešto čini nesrećnim - lako će se pronaći rešenje. Problem postoji samo u slučaju i trenutku nedostatka svesti. 

Podsetnik:
Nikada ne dozvoli sebi da vreme trošiš (uzalud) na bezvredne trenutke, ljude, osećanja.
Nikada ne veruj u drugu šansu. prestani da je daješ ljudima koji nisu zaslužili ni da govore sa tobom.
Nikada ne zaboravljaj da si tu gde jesi zahvaljujući sebi. I nikome više.
Nikada ne reaguj previše emotivno ili impulsivno.
Nikada ne očekuj.
Nikada ne sažaljevaj. 
Nikada ne trpi.
Nikada ne dovodi sebe u situacije za koje smatraš da su ti ponižavajuće.

NIKADA NE VERUJ OSOBI KOJA OKO SEBE IMA PREVIŠE LAŽNIH PRIJATELJA!  


понедељак, 13. јун 2016.

A ljudi? Ljudi će pričati

     Danas je 13. Jun... Bože. Znači, polovina 2016.godine je protekla u najboljem redu. Sve češće hvatam sebe kako razmišljam o tome gde sam bila prošle godine u ovo vreme. Naravno da ne mislim na fizičku prisutnost, jer što se toga tiče, čini mi se da tačno znam na kom sam mestu stajala a šta nosila. Razmišljam koliko sam daleko od npr. 13. Juna 2015.godine. Ili 13. Juna 2014. Gde je veza između TE (tadašnje) Aleksandre i OVE (sadašnje) Aleksandre? 

     To sam karakterom i likom (10-ak KG manje više) ista ja, jedna. Ali sve (sem porodice, naravno) je promenjeno. Neki novi ljudi, neki novi trenutci, neke nove emocije. Sve se promenilo. Ne žalim se. Dobro je. Život je najčudnija igra koju ću ikada igrati.

     Neki novi počeci. Koji se u glavnom dešavaju utorkom. Ne znam zašto, tako su nam pričali od malena. U suštini:  "koliko sela - toliko običaja". Bitno je da ih ima, da se dešavaju.

     Postoji nekoliko rečenica koje ću verovatno ponoviti samoj sebi pa ... Milion puta. Možda i više. SVI VERUJEMO U NEŠTO. Neko TO naziva Bogom, neko Alahom, neko Sudbinom, neko Karmom, neko Balansom, neko mnogim drugim, najrazličitijim imenima. Ali svi mi smo isti po tome što verujemo, polažemo nade i stremimo ka nečemu. Učimo da živimo. Živimo. Trudimo se da živimo. Onako kako znamo i umemo. Rukama i nogama. Pameću. Snalažljivošću. Emocijama. Lukavošću. Poznanstvima. Samostalno. Kako god, bitno je da idemo. Hvatamo se za slamke spasa ili mostove uspeha. Nailazimo na pružene ruke ili se spotičemo na postavljene noge. Gradimo stepenike...

     I sutra će doći taj novi utorak. Toliko dalji i drugačiji. Još jedan početak na kojem sam zahvalna. Ljudima. Svakoj namerno ili slučajno (i neočekivano) pruženoj ruci, postavljenoj nozi, lepoj ili ružnoj izgovorenoj ili prećutanoj reči, širom ili krišom otvorenim ili demonstrativno zatvorenim vratima, svemu što su proizveli. Samoj sebi što sam sve to proživela. Sa namerom pišem prOživela i ako sam mogla da napišem prEživela. Jer kao da sam prošla pored svega. I nastavljam. Nekako mi je to sa E puno straha, strepnje, ožiljaka. Ne osećam potrebu da umesto O napišem E. Ovako je baš kako treba da bude.

     Sve je baš onako kako treba da bude. Baš kao u naslovu: A ljudi? Ljudi će i onako uvek naći nešto o čemu će pričati. 
  

         

субота, 16. април 2016.

Da li vreme prolazi?

Toliko godina je prošlo...
Prvo što mi je palo na pamet je pesma Dina Merlina. I to je prva rečenica kojom počinjem. A kako ću dalje, ne znam jer gubim koncept. Dešava se i najboljima...
Valjda je dovoljno što osećanja među rečima definišem "nastavcima", tj trima tačkama.
Da li je dovoljno da vreme teče da bi prošlo? I opet ću staviti samo tri tačke ... Jer nije dovoljno. Svesno sam rešila da počnem sa pisanjem nekoliko dana ranije. Jer sam tako radila prethodnih godina: Nekoliko dana razmišljanja, nekoliko dana realizovanja, za taj jedan trenutak, jedan dan. Tako će biti i sad, samo malo drugačije, sa samo par reči koje i ne znam u ovom trenutku. 

Da li se sećam lepih momenata?

Da, mislim da mi zato teško padaju pojedini trenutci, po neka jutra i po koja reč.
Da li se sećam loših?

Da... Jednostavno da.
Zar se jedan odnos ne zasniva na tome?

Potvrdan odgovor...

Preispitujem sebe, svake večeri. Isto pitanje: Jesam li dobro? Odovor bi opet mogle da budu tri tačke, jer to je jedini opis koji mi dolikuje ovih dana. Živim i mislim da je trenutno to jedino što je bitno. Ne trebaju mi emocije. Ne trebaju mi ni uspomene. Kada bih njih mogla da se odreknem, bila bih bolje. Eto. Jedino što me muči više od njih je to što ponekad imam potrebu da delim "bitne trenutke" kao nekad. Ali i to prođe isto kao što je i došlo.

Nikada nisam volela "repove", nastavke i glupe tri tačke. Čine da se osećam nedorečeno. A sad nemam ništa konkretno da kažem da bih se svrstala u one "koji imaju da kažu po koju pametnu". Ostajem bez reči jer mi je svejedno. Naučila sam sebe da tako treba da bude. Čak i kada bih nešto rekla, prećutim, jer tako nema emocija. Tako nema slabosti. Tako uspomene ne postoje. Nemam ja još onih par godina za gubljenje i čekanje.

Ništa ne može da te natera da naučiš da prevaziđeš trenutke. Ni saveti iz knjiga, ni meditacija, ni tuđa iskustva. Ništa ne može da te natera da zaboraviš skuvanu kafu, spremljen doručak, ceđeno voće.

Dva bela čuperka.

Želim da kažem na glas da sam nastavila - jer jesam. Ali vreme mi ne prolazi. Imam utisak da stagniram. Ne propadam, ali to ne znači da napredujem. Stojim u mestu. Čak i ne tupkam, samo stojim. Nepokretna.
Želim da kažem i to da mi očajno treba pokretač. Nešto što će mi dovoljno dugo održavati pažnju. Ne znam gde da tražim tako nešto, a nisam od onih koji samo sede i čekaju. Nisam od onih koji vole da troše vreme uzalud čekajući da im se to nešto pojavi samo od sebe. Spremna sam i želim nove trenutne, nove početke. Ali ne činim ništa po tom pitanju.

Ponekad ljude u svom okruženju delim na one koji brinu jer dugo ćutim, i one koji se čude kako sam tako lako mogla da nastavim. Nastavljam jer ćutim.

Sedam dana za sedam godina. Kao što se smenjuju noći i dani, tako se menjaju i raspoloženja. Juče je bilo loše, danas je bolje, i tako u krug. Ali ne žalim se. Toliko sam puta na početnoj strani pročitala rečenicu "Budite zahvalni" da nisam sigurna da li je sada pišem zato što se tako osećam, ili samo zato što sam je toliko puta videla i ponovila. Zahvalna sam, na svemu.
Sve je baš onako kako je i trebalo da bude. 
Vreme teče, živim svoj život onako kako umem i želim. Možda mi po nešto i nedostaje, ali dobro je - to je u granicama normale. Zadovoljna sam i ponavljam zahvalna.
Ustanem, pripremim se za predstojeći dan i počnem sa radom. Dobro je. Dani prolaze.

U nekoliko postova sam napisala da SVE (čak i emocije) POLAZI IZ GLAVE, i dalje se držim toga.
Dešavalo se da ne znam šta ću sama sa sobom. I DA, dešavalo mi se da pišem reči koje nikada neću poslati, pa ih zatim brišem. Pisala sam ih jer sam imala potrebu da ih pročitam ili čujem. Brisala sam ih jer sam znala da nema svrhe poslati ih. Nema razloga dolivati ulje na vatru, sipati so na ranu itd. Nisu to bile neke teške reči. Možda po neko "Kako si?" ili "Jesi li dobro?", po neka dvojka, sedmica, neki znak interpunkcije, retko kad nešto više od toga.

Dešavalo mi se i da zaboravim, da ne razmišljam po par, sedam, deset ili više dana.

Želim da kažem i to da sam dobro. 

Da li to znači da vreme zaista prolazi? 

I tako... 





среда, 9. март 2016.

Da li je moguće "prošetati" kroz stres?

Koliko dugo trebate držati samo za sebe bolnu situaciju? Da li se vaša jačina meri po danima koliko ste dugo ćutali i niste prolili ni jednu jedinu suzu?

Kad god bih slušala motivacione govornike, uglavnom su govorili o tome da bol trebaš pustiti da kroz tebe samo prostruji. Pod tim "bol" mislim na negativna osećanja, ona koja nas čine nesrećnim.

Pali! Bar neko vreme. Ili sam ja pogrešno razumela to "puštanje". Mislila sam da pustiti znači ne obraćati pažnju na to, ne razmišljati o datoj situaciji, praviti se da ne postoji i što je najbitnije, ne razmišljati o tome šta će se u budućnosti dešavati sa "datom situacijom". Znači, samo pustiti i ne okretati se, ni levo, ni desno, ni nazad, nikako!

Stres je nešto sa čime se pre ili kasnije moramo suočiti. Kako doživljavamo to suočavanje? Ili da preformulišem - kakav je ishod? Na šta ličimo posle toga? To zavisi od nas samih.

Bilo mi je interesantno kada sam slušala druge kako precizno govore o početku i kraju različitih životnih faza. Divih se, a ujedno i čudih kako je moguće znati tačan trenutak prelaska iz jedne u drugu. Koristim aorist s'namerom, jer postede mi jasnije.

Tačno znam kada sam i na koji način prelazila svaki od stepenika...Koraka... Faza ili kako već da ih nazovem. Sigurna sam samo u to da mi se pojedine ni malo nisu dopadale. Dok sam za druge zahvalna. Crno i belo. Jing i Jang.

Dešavalo se da satima sedim i slušam jednu pesmu, bez predstave o vremenu. S'druge strane imala sam momente u kojima nikako nisam želela da budem sama sa sobom i svojim mislima. Prošlo me je...

Tačno znam šta me je nateralo da menjam osećanja i raspoloženja, svaki Božiji put. Sećam se svakog trenutka. Završili su se i oni.

Pokreneš mozak i isključiš emocije. Dve povezane, ne tako jednostavne operacije. Kada aktiviraš svoju svest postane ti jasno kao dan da ti i strah i suze i sreća i bes polaze sa jednog istog izvora i da tim izvorom upravljaš samo ti. U nekom od prethodnih postova sam već napisala, ali volim da ponovim: Emocije kreću iz glave. Koliko si psihički jak - toliko si emotivno stabilan. 

Kažu da ostaju samo lepa sećanja. Lažu. U stvari, koliko to vremena treba da prođe da bi se sećali samo lepih stvari? Kada dozvolim sebi da se setim, na pamet mi pada samo kraj, čistina, prazno, ništa. To je jedino što rezonujem. Zato ne dozvoljavam sebi mnogo. 

Više ništa ne boli. Ni to što svi nastavljamo svojim odvojenim putevima, ni to što se sa ljudima sa kojima smo život delili više ne poznajemo. Ne boli apsolutno ništa. Sem tih faza. Čini se da je svaka gora od prethodne.

Kažu da je ljubav najbolje a mržnja najgore osećanje. Još jednom, lažu. Najgore je kada smo indiferentni. Prema svemu. Kada nas ništa ne pokreće. U najgorem slučaju, kada su pokretači samo trenutnog karaktera. Jer ukoliko i pronađemo nešto što nas samo trenutno pokreće, doživljavamo još veća razočarenja kada se strasti umire i kada njihov efekat izbledi. 

Olakšavamo sebi tako što pronalazimo sami sebe. Ponovo. I ponovo. I koliko god da je puta potrebno. Jedino od čega ne možemo pobeći smo mi sami. 


(Za potpuni užitak ----> Klik na sliku :) )






среда, 20. јануар 2016.

Žena sam pa šta?!

Žao mi je što se, na žalost, još uvek ne mogu pomiriti sa činjenicom da sam žena i da će mnogima to teško pasti. Žena sam, umem da pišem, čitam, ponekad i razmišljam i ne razumem ZAŠTO NEKO VIDI PROBLEM U TOME?! Muka mi je od toga što su pojedini parafrazirali onu poznatu : "Žena si, možeš sve." i pogrešno je preveli u "Žena si, moraš sve!" Samo se nadovezuje to da mi je muka i od toga što se samim tim što sam obeležena tim očigledno specijalnim slovom "Ž" - mooooram ponašati po određenom kodeksu. Ko je pametan izmislio ta pravila ponašanja? Ko je još pametniji bio i izmislio to kvazi pravilo da žena MORA da bude TAKVA I TAKVA ukoliko želi TO I TO?! A zašto muškarac nema takva sputavanja? Radi pojednostavljenja : Zašto ja kao žena MORAM da čuvam kuću i porodicu, dok će muškarac MOĆI da ide u kafanu/birtiju/klub/bilo šta? Zašto ja MORAM da pazim sa kim ću da stojim/govorim/hodam (da ne bih bila interpretirana kao niskomoralno biće) dok će neko drugi MOĆI da se kreće slobodno bez bilo kakvih ograničenja? Zašto ću ja MORATI da budem ta koja će potrčati za bilo čijim okrenutim leđima? Zašto se od žene očekuje da popusti u (skoro) svakoj raspravi? 

Svi smo mi LJUDI! Trebamo se ponašati onako kako nam razum i emocije nalažu, ne onako kako to drugi od nas očekuju. Ništa mi ne moramo. 

Jer od nas se očekuje da ukoliko imamo BAR nešto u glavi, izgledamo iole normalno, govorimo realno, po ovom "pravilniku" MORAMO da imamo neku falinku. Znači, ili imamo neku bolest koju smo pokupile od svih onih koji su nas "pregazili" na putu na kojem smo prešle preko leševa do uspeha (WTF?!) ili glumimo ucveljene žene koje se vode prosto-proširenom politikom tipa "radi ti dragi šta god želiš, ja ti se smeškam, aminujem i vraćam ti tri puta gore". ALO! A ravnopravnost polova? A Hrist se zbog svih nas isto mučio? A odavno smo izašli iz pećine? Sastav nam je isti iako nemamo deklaraciju. Ja sam od krvi i mesa, ti takođe. Čini mi se da i tvoj komšija deli istu sudbinu. A Boga mi i komšinica!

Nisam feministkinja, samo mi neki stavovi vređaju inteligenciju.


Primer: Propisano je da 30% članova Skupštine moraju da budu žene. 
Dobro, i jeste tako. A onda sedi grupa muškaraca koja je do malopre delila salu i sedela rame uz rame sa istim tim ženama i komentariše sa kim li su morale da legnu da bi došle dotle? More marš! Marš sa sve vašim kretenskim kromanjonskim apsurdnim razmišljanjima.

Gore od toga je samo kada čuješ drugu grupu žena koja govori na isti način.

Zašto bih ja samo zato što sam žena morala da dolazim do cilja drugačije od muškaraca? 
Da li je to zapisano pravilo? Da li se naši mozgovi razlikuju? Sujeta nam je drugačija? Svest nam je drugačija? Hoćete da kažete da ja ne umem da sabiram, pregovaram, komuniciram, oduzimam, vozim, crtam, projektujem, kreiram, stvaram... Ili da to radim drugačije od muškarca? Koja su merila za to? Ko odlučuje o tome?

Još jedan banalan primer : Borba za ženska prava?! 
Zašto postoji potreba da se oko toga diže galama? Zašto bilo ko treba da se "bori" da bi bio ravnopravan? Koliko ja znam, svi smo u stomaku proveli 9 (devet) meseci. Ne postoji razlika između stomaka koji će na svet doneti žensko dete i stomaka koji će na svet doneti muško dete. Ili možda postoji (ne znam, nisam rađala do sad. Možda postoje neka pravila!)? To što su nas odmah nakon rođenja uvijali u različite dekice (plave ili roze) u zavisnosti od pola - opet je norma koju nam okruženje nalaže. To što su neki pogrešno tumačili a zatim se krili iza pojedinih verskih spisa i ženu postavljali u podređen položaj, kako bi njihova "muška uloga" bila na pijedastalu, opet je nametnuto "pravilo".   

Pre par dana sam (na moju veliku žalost) sedela u društvu čoveka koji je (u 2016.godini!) u polemici o podeli imovine izjavio : "Vama je drugačije, vi imate sina i ćerku - a ja imam dva sina!" !
Ma šta mi reče prijatelju?! To znači da su moji roditelji napravili jedno DETE koje ima sva ljudska prava, i jednog VANZEMALJCA koji je na kugli zemaljskoj samo dok mu ne prođe rok upotrebe a onda će u vidu magle ili letećeg tanjira da nestane kao da nije ni postojalo? Da... Upravo si mi to rekao... 

Na šta liči sve ovo? 

Ovo nije tekst kojim ću da se "borim" za prava (koja sam rođenjem stekla), već tekst o mišljenju. Ova "borba" je stvorena samo da bi se o njoj govorilo i da bi se oko nje dizala još veća prašina. Prašina, zbog koje realni problemi ne izlaze na površinu.

Na kraju, ja nisam borac za nečija prava, ili pravdu. Ja sam žena. Pa šta? Ljudsko biće - prihvatili vi to ili ne.