субота, 17. јануар 2015.

Svrha slobode izražavanja je... ?

     Da li su ljudi izmislili slobodu govora da bi slobodno vređali i omalovažavali druge a da im ti prozvani ne smeju odgovoriti? Ili su izmislili tu slobodu govora kako bi se merila izdržljivost dve strane? 

     Jedan pljuje, iskazuje svoju netrpeljivost, drugi odgovra, njihova tenzija se iz časa u čas pogoršava i tako u nedogled ili dok neko prvi ne digne ruke da bi se na kraju verbalnog sukoba odredio pobednik i dodelilo mu se ŠTA?! Šta bre dobijate kao nagradu? Priznanje? Pravdu? Medalje i ordenje? Ništa ne dobijate. Budete prazni. Ne osećate euforiju koju nosi pobednička slava. Pa šta se onda "slobodno izražavate"? Zašto zloupotrebljavate ovo pravo Ustavom zagarantovano? 

     Boli mene uvo za taj časopis, u životu ne bih čula za isti da nije bilo ovog nemilog događaja. Pazite, žao je meni tih novinara, kao što mi je žao i svih poginulih, umrlih, onih koj su bili u ratu, ranjavanih, osakaćenih, siromašnih, sebičnih i bolesnih. Ovo prepucavanje mi dođe sad kao ono kada dve žene iznose jedna drugoj svoje probleme, pa jedna priča a druga joj na sve to kaže: "Ne znaš ti kako je meni". Razumljivo je da je svakom svoja muka najveća. 

     Ne želim da napišem da su Muslimani ubili novinare, napisaću Ekstremisti. Ekstremisti ubili novinare (sa velikim znakom pitanja, jer kao i među četiri zida, ni ovde mi, obični smrtnici, ne znamo ko su i kakvi su ljudi bili u pitanju) - ne zna se. Nekome je odgovaralo da okrivi određene ljude i to je to. Daje se Dan žalosti, ljudi protestuju. Jedni su Charli, drugi nisu Charli. Pojavljuju se nove karikirane fotografije, a za njima i odgovori na njih. Nov revolt i još novije provokacije. 

     Pa da li je cilj slobode govora (slobode karikiranja) u tome? Definisaću bliže : Da li je cilj ismevanja, karikiranja stvaranje opštenacionalne netrpeljivosti koja će prerastati u opštenarodnu mržnju? Jer ja sada vidim samo to. Na ovaj način svetski mediji pozivaju ljude da se zajedno plaše ljudi Muslimanske veroispovesti. Nisu svi Muslimani krivi što postoje pojedinci koji svoje postupke opravdavaju verom i kriju se iza nje. Hiljadu puta sam pročitala to i napisaću i sama : Ni jedna veroispovest ne opravdava ubistvo! Bila ona Pravoslavna, Katolička, Muslimanska, Jevrejska, Judaistička, Hinduistička, Budistička, Bahaistička... Ljudi su ti koji pronalaze opravdanja za svoje postupke što kroz veru, što kroz različite vrste pravno dodeljenih sloboda. Uverena sam da su raznorazne pravne stavove uvodili ljudi koji su želeli da ih štiti pravo a imali su dovoljno uticaja i moći da sebi to i obezbede uvođenjem i finansiranjem istih. 

     Jedan od mojih prijatelja je na jednoj od društvenih mreža stavio status : "Kada bi neko naravio karikaturu ubijenih karikaturista, da li bi to bila sloboda govora ili..." Da li bi? Kako bi mediji to protumačili?

     Znate, ceo  svet zna šta se desilo 11.septembra 2001.godine, ceo svet će znati šta se desilo francuskim karikaturistima i kog dana, a da li ste znali da mnoooogo ljudi ne zna gde je Srbija a kamo li šta se desilo 24.marta 1999.godine? Trebamo li da karikiramo taj datum da bi pojedini obratili pažnju? A ne čekajte, sloboda govora je to već dozvolila pojedinima tako da nam ni to nije pomoglo. 




Napomena : Žao mi je svih žrtava i njihovih porodica, bile one francuske ili ne. 

Karikiram : Ukoliko nekome zasmeta nešto iz ovog teksta - pozivam se na svoje pravo na slobodu izražavanja.

петак, 9. јануар 2015.

Da li da odem ili ne?

     "Da li da odem ili ne? Ako odem - kad i gde? Da li da ovde ostanem? Il' neko drugi postanem? " Znaš, nisam verovala da pesme mogu da budu toliko smislene, tako da se nisam pronalazila u istim. Ali eto, vremena i običaji se menjaju. 

     Kako to priroda našeg društvenog okruženja nalaže, dovedena sam do toga da posle svog praćakanja i apsolutnog odbijanja ideje o napuštanju rodne nam grude, kao tačku dnevnog reda uvedem odlazak u ... Pa odlazak negde. Bilo gde gde ću naći posao i, ako ne sigurnu, onda bar izvesniju budućnost. I muka mi je. Povraća mi se i mentalno zdravlje mi je ugroženo. Ne zbog odlaska. Ne ni zbog prirodnog straha od nepoznatog. Već zbog jebene države, politike, prava prečeg zaposlenja, poreza, struje, komunalija, školarina, stranki, inspekcija, osiguranja i ostalih stavki malo dužeg spiska. Ostaje mi se a nemam zbog čega. I nakon ove izjave, hiljadu puta ponovljene u sebi, delujem kao neki sadomazohista. Možda je razlog tome što prvi put to iznosim "na glas"? Možda sam izraz sado-mazo upotrebila u pogrešnom kontekstu? Jednostavno sam mogla da napišem : osećam se kao psihopata, jer podnosim "teret" koji mogu da odbacim a baš mi se i ne odbacuje. Bukvalno. 

     Stigla sam do dela za koji ne mogu da vidim nastavak. Nemam nikog da me "pogura", ne znam ni kako se to traži. Ne želim da dam 3,4,5 hiljade eura za radno mesto, jer da ih imam verovatno ne bih kukala za isto. Nemam radno iskustvo koje bi mi omogućilo da otvorim nešto svoje što ne bi "puklo" nakon 2-3 meseca rada. Nemam roditelje koji leže na parama tako da ne mogu da spavam na to uvo da će me izdržavati doveka. 

     Najbitnije je to što nemam ni dana radnog staža. Kome treba student bez radnog iskustva?
A gde da nađem to radno iskustvo, majke ti?! Na ulici? Na pijaci? U tržnom centru možda? Stranki? Birou na kojem moram non-stop da visim?

     Nekolicina mojih drugarica-poznanica vodi svoje male poslove : bavi se šminkanjem, friziranjem, izradom torbi, dekupaž ukrašavanjem, modnim dizajniranjem i šivenjem garderobe. Prvu zaradu sam postigla pravljenjem nakita i pisanjem seminarskih, diplomskih i master radova drugim ljudima koji su bili prezauzeti državnim poslovima da bi se bavili istim. Inače, one su, kao i ja, završile državne fakultete (ekonomiju, pravo, medicinu, psihologiju, žurnalistiku, mašinstvo...) sa "zavidnim" prosekom.

     Nemam budućnost.

    Imam. Mogla bih dobro da se udam, za nekog ko će preuzeti ulogu mojih roditelja i nastaviti sa izdržavanjem mene nesposobne pored ruku, očiju, glave. 

     Vraćam se na isto. Nemam budućnost jer je ne vidim samo kao dobru udaju. Ok je brak, ali šta ću ja da doprinesem tom braku ako nemam sebe?

     Nemam takvu budućnost.

     Jednostavno je ne želim takvu.

   Kad prelistavam poslate meilove padam u nesvest. Do, otprilike 100-tog konkursa, vodila sam evidenciju zapisujući podatke u rokovnik. Onda sam digla ruke od toga  i preostalo mi je jedino padanje u nesvest zbog liste poslatih CV-ja. Što za poslove u struci, što mimo tog kriterijuma. Ne mogu da grešim dušu, išla sam ja i na razgovore. Završavali su se neslavno.

     S'obzirom da sam "ambiciozna" (pazi, ovog puta pod ambicioznošću smatram to da imam NEKI posao koj će mi priuštiti bar pokrivanje sopstvenih minimalnih troškova - ne zato što "nemam za hleb" već zato što sam odrasla i želim da učestvujem u doprinošenju porodičnom budžetu a ne samo njegovom smanjivanju), dođoh do zaključka da bi mi najpametnije bilo da stavim put pod noge i pravac tri lepe. 

     Vreme mi je da počnem sa razmišljanjem na tu temu koju sam doživljavala kao nužno zlo. Vreme mi je da počnem da razmišljam zašto mnogi naše pasoše porede sa slavnom kartom za jedan pravac.

     "Jadna mala izvrnuta Srbijo."


четвртак, 8. јануар 2015.

Skoplje, Makedonija



     Već par puta prolazimo kroz najveći grad Makedonije kao da je neko nebitno, zabačeno mestašce. Grozni mi! Da smo i sad tako napravili - grdno bi se prevarili. Znači super, znači lepota, znači spomenici, znači svetli! Tek smo počeli sa proputovanjima, tako da nismo mi nešto mnogo videli od sveta, ali od ove naše dosadašnje novogodišnje ponude - ovde je bilo kao da smo ušli u novogodišnju jelku! Prelepo! Jednostavno prelepo! Sve je okićeno. Na svakom ćošku je bar po jedan ukras. Nisu bili lenji pa su ukrasili sijaličicama npr čitavu zgradu banke ili npr hotela. Ne jedan izlog, ne dve terase, ni tri prozora - već čitave zgrade! Ulice koje presecaju glavni trg su priča za sebe.










     Čudna stvar je to što braća Makedonci počinju sa proslavom Nove Godine od 13h 31.decembra (ako ne i ranije). Mislim, lepo čudna stvar. Prijatna. Izašli smo da prošetamo poslednji put u, sada već, prethdnoj godini i bukvalno pali u nesvest od dobrog raspoloženja koje se širilo trgom! Sa svih strana, muzika za svačiju dušu. Malo popa, malo roka, narodnjaka, hip-hopa... Bilo je postavljeno tri stejdža, a na jednom od njih : Van Gogh i Đule! Ej, Đule, moje detinjstvo i ovde se ne zna ko je ko, ne zna se, i niko ne zna ko je lud ne zna se, nananana. I svi su bre nekako veseli. Svi se samo smeju, slikaju, skakuću, piju grejano vino, a oni koji sede po baštama kafića grle ćebiće i traže mesto što bliže grejalici (što je i bilo za očekivati na -15 npr). Vatromet je trajao čitavih 20 minuta. Volela bih da sam malo više fotografisala to zadovoljstvo, ALI LJUDI toliko mi je bilo hladno napolju da su mi ruke drhtale. Ni jedna fotografija koju sam napravila nije bila čitava. Ili je bila "rastresita" ili pak zamagljena zbog stalnog ulaženja i izlaženja iz kafića. Kada pomenuh kafić : ne prave se nikakve rezervacije, jednostavno šetaš trgom, vidiš slobodno mesto i uđeš. Cene su kao kod nas. Mislim, kao kod nas ovim NE prazničnim danima. Makedonci jednostavno nemaju praznični cenovnik, ni za restorane, ni za klubove (ovo napominjem zbog činjenice da je za pojedine kafane kod nas bilo potrebno od 50 do 100 eura po osobi, za to famozno veče). Tržni centri - radnje, radnjeee, radnje. Sniženja, Rasprodaje, bla, bla.




     Što se grada tiče, grada mimo ovog perioda - imali smo šta i da vidimo. Na pojedinim portalima pročitala sam da su "Makedonci sagradili antičko Skoplje". Bukvalno. Preko 50 spomenika, 20ak velelepnih zgrada, tvrđava, akvadukt. Za moj ukus, malo zbijeno, ali iskreno, odgovaralo mi je. Okreneš se levo - Aleksandar The Great, okreneš se desno - Samuil. Na samo jednom mostu ima oko 20ak statua istorijskih ličnosti u prirodnim veličinama izrađenim od bronze, na mermeru. Među njima je i statua Cara Dušana. Posebnu pažnju privukao mi je spomenik impulsivnoj, oštroumnoj i posesivnoj majci Aleksandra Makedonskog - Olimpiji, koja će mi ovih dana biti tema daljeg čitanja.












    S'obzirom da volim tvrđave, volim da ih gledam, posećujem, čitam o njima, Skopsko Kale me je malo razočaralo. Naime, totalno pusto, bez ičeg zanimljivog unutar utvrđenja, bez ikakve priče ili bar kustosa koji bi to nadoknadio. Imam utisak da je najbitnije bilo iskoristiti prostor unutar utvrđenja za zidanje restorana (WTF?!). Pročitala sam na netu da je Kale bilo uništeno nakon zemljotresa iz '63.godine. OK, svaka čast za podizanje novog, spoljašnjost je pristojna, ALI ... to je to. Ništa. Odmah kod ulaza postoji "nešto" stakleno, neki objekat, ali na žalost bio je ograđen crvenom trakom, tako da nismo mogli ni da mu priđemo. 
Dušanov most, ili kako ga svi zovu Kameni most povezuje centar (trg) sa Starom čaršijom koja je zadržala svoj "karakter" (pijaca je zamenjena radnjama i buticima). Naišla sam na jednu radnjicu u kojoj se prodaju vojni antikviteti (o radnjama koje trguju garderobom, kožom, krznom i obućom da ne komentarišem). 











     Čudo, koje ne mogu da razumem, sa ovog putovanja je to što nismo pronašli ni jedan nacionalni restoran (nismo imali dobre smernice, očigledno), i sem PASTRAMALA nismo probali ništa "specijalno njihovo" (što ćemo, nadam se, promeniti).




     U svakom slučaju, nismo bili u Zoo, nismo obisli akvadukt, spomenik Majke Tereze (...) a s'obzirom da nam je Skoplje blizu, moraćemo da ga posetimo prvom prilikom i ndoknadimo propušteno. Do sledeće posete...