петак, 2. децембар 2016.

Lažni ljudi

     Hiljadu puta sam ponovila, ako ne drugima, onda samoj sebi, da pišem isključivo pokrenuta emocijama. Dobrim ili lošim. Kakvim god. Shvatam da je u poslednje vreme bilo malo takvih "emotivnih" trenutaka. Elem, ne bih da zadirem u tu temu - nedostatak emocija - odužiću. Preteraću. Želim da se fokusiram. Na ovo sad. Jedino što bih mogla da napišem o tome je da se trudim da izbegnem sve što će mi preskočiti taj emotivni zid i da ću ga onda razoriti sa ove unutrašnje strane. Sama. Bez ičije pomoći. A to mi baš sad i nije potrebno. Nekako sam... Izolovano smirena. Međutim... Osećam, naravno.

Bes. 
Jer ne znam kako sam samu sebe dovela u situaciju da GLUMIM BUDALU i guram se tamo gde mi nije mesto. Baš tako... Gde mi nije mesto. Budala. Da, dajem sebi dozvolu da tako govorim o sebi samoj. Pokušavam da se vodim tuđom politikom, vodim tuđe bitke, trudim se da budem nešto što nisam. Budala još jednom. Besna sam na sebe. Ne na druge. Već na sebe. Moram da prestanem da reagujem. 

Razočaranje.
Jer sam poverovala da se pojedinci mogu promeniti. Da nisam bila u pravu prvi put. Da neko može da mi bude prijatelj pored svih lažnih reči, osmeha, zagrljaja. Da će taj neko meni biti prijatelj pored svih tih odglumljenih lažnih prijateljstava koje gradi i čuva oko sebe. Razočarana u sebe jer sam ponovo postavila neka očekivanja. A znam da je jedini način da dođem do ovog stadijuma preveliko (ili bilo kakvo) očekivanje. Moram da prestanem da očekujem.

Tuga.
Jer neki ljudi nemaju ništa svoje. A onda ih tuđe 3x više boli. Tužna sam jer ne znam da li postoji mogućnost da se život olakša pojedinim ljudima da bi shvatili da greše. Tužna jer će na kraju ti isti ljudi uvek ostajati sami. A zašto bi neko bio sam pored toliko drugih ljudi na planeti? Tužna zato što shvatam da postoje ljudi koji veruju da su idealni sami. Moram da prestanem da sažaljevam.

     Na kraju se uvek pitam: Da li sam ja normalna pa ubeđujem samu sebe da očigledne situacije nisu baš takve kakvim ih ja vidim? Kada ću prestati sa tim? 

     Pojedinim razmišljanjima i zahtevima koje postavimo sebi (ili drugima, sve jedno) a i sami smo svesni da su potpuno suprotni od realnosti - sami sebi donosimo i bes i tugu i razočaranja. Sami sebi stvaramo nesreću. Ali dođe vreme kada postanemo svesni da nam neke stvari koje želimo i radimo u stvari nisu nužne. Da nam zadaju glavobolje. Da ih treba prekinuti. Jer nikad nije kasno. Kao što sam u jednom od prethodnih postova napisala: Sve nam polazi iz glave. Ako već postoji svest o tome da nas nešto čini nesrećnim - lako će se pronaći rešenje. Problem postoji samo u slučaju i trenutku nedostatka svesti. 

Podsetnik:
Nikada ne dozvoli sebi da vreme trošiš (uzalud) na bezvredne trenutke, ljude, osećanja.
Nikada ne veruj u drugu šansu. prestani da je daješ ljudima koji nisu zaslužili ni da govore sa tobom.
Nikada ne zaboravljaj da si tu gde jesi zahvaljujući sebi. I nikome više.
Nikada ne reaguj previše emotivno ili impulsivno.
Nikada ne očekuj.
Nikada ne sažaljevaj. 
Nikada ne trpi.
Nikada ne dovodi sebe u situacije za koje smatraš da su ti ponižavajuće.

NIKADA NE VERUJ OSOBI KOJA OKO SEBE IMA PREVIŠE LAŽNIH PRIJATELJA!