субота, 21. новембар 2015.

Life event: Raskrsnica

     Jedina stvar koje se držim već duže vreme, uh - pišem. Svaki put kada preispitujem sebe zamislim kako stojim na nekoj raskrsnici. U zavisnosti od toga šta me je navelo na ovaj čin - raskrsnica je manja ili veća, prometna ili pusta, sa dve ili više traka itd. Kakav god ishod bio - zapisujem.

     Sedela sam sa vršnjakinjom koju rado uključujem u svoj život. (Za divno čudo rešila sam da se otvorim i u svoj život pustim neke nove, interesantne, kvalitetne ljude.) Ne znam odakle se i kako, tokom razgovora stvorila konstatacija : Nemamo hobi. Banalna stvar. Nemamo je.

     Dragi ljudi, Vi koji čitate, da, u trenutku je nastupila panika jer mi apsolutno ni jedna posebna stvar nije pala na pamet. To nije značilo da nemam hobi tipa sakupljanja poštanskih markica ili tome slično (sakupljam i salvete, i markice, razne sličice, značke, knjige i to baš dugo, pletem, pravim nakit, bez strasti, bez preterane posvećenosti) - to je značilo da ja u trenutku nisam znala šta me čini zadovoljnom. Oduvek sam znala šta ne želim... Ne i šta volim.

     Užasna, neprijatna tišina koja parališe.

   Nisu u pitanju ni zdravlje, ni ljudi koji me okružuju, ni profesija, ni novac... Ništa od toga. U pitanju sam bila ja. Samo ja. EJ!!! U dvadeset i sedmoj ja ne znam šta volim da radim u slobodno vreme. Naravno, ukoliko je neko pročitao, ili pričao samnom o tome, zna da mi svako ovakvo pitanje u poslednje vreme pomaže samo da "produbim problematiku", toliko da mi se čini da toj dubini nema kraja. Od toga da nisam upućena u "voljene" načine trošenja slobodnog vremena, preko hrane koju volim, do toga u čemu se osećam najprijatnije. Spisak se odužio. Spisak me je zabrinuo. S'obzirom da "Epistula non erubescit" (volim da ponovim to) - istrpeće još jedan spisak, pomislila sam. 




     Volim mačke. Volim životinje u globalu. Izuzev insekata. Teško mi je da o njima razmišljam.
Volim da pišem. Volim da pišem jer mi je posle pisanja lakše. Rasterećena sam.
Pisanje odmah aludira i na govor, bar u mom slučaju. Volim da pričam. Međutim, volim da ležim, ćutim i slušam muziku. Napravila sam neku plej listu. Ne znam kako da joj definišem žanr, ali dala sam joj ime Obavezna.

     Volim da čitam. Sve i svašta. I što je najgore od svega, volim da zapisujem sve što na mene ostavi utisak tokom čitanja. Znači: čitam, zapisujem da bih opet pročitala i onda podvlačim reči koje me asociraju na celu frazu. Bože, sad i meni zvuči čudno kada ga napišem "na glas".

    Volim da usisavam. Obično mi se ta ljubav javi kada sam nervozna. Usisavam i od jadnog usisivača ne mogu da čujem ništa, čak ni svoje misli. Ovih dana mi kuća blista.

    Volim da maštam. Pred spavanje. Tako se najlakše uspavam. Još jedan od načina za uspavljivanje mi je i onaj "Drim mejker" - pustim cvrčke ili kišu, podesim tajmer na pola sata i uspavam se. Volim zvuk kiše. Volim grmljavinu. Ali kišu volim više. Jesam li ja setna? Tužna? Zašto ljudi kišu povezuju sa tugom? Meni zvuk kiše unosi mir.

    Volim vodu. A plašim se dubine. Volim da imam tlo pod nogama, a dubina ili visina mi ne pružaju tu mogućnost.

     Tlo pod nogama...

    Ovih dana sam bez toga. Ovih dana sam previše haotična. Ovih dana sam "kao pile u svemiru". Tačnije, ne znam gde sam. Da preformulišem - Ovih dana ne znam gde ću sama sa sobom. 

     A jedno obično "Nemam hobi" pretvorilo se u motiv moje nove raskrsnice... 

     Da li se i drugi tako osećaju? Da, verujem u to. Ali kako dolaze do svojih rešenja - to ne bih znala.

     Ja obično pišem.