понедељак, 14. децембар 2015.

Metatesiofobija i promene?

     Stavovi se menjaju. Ponašanje se menja. Fizički izgled takođe. A ljudi? Ljudi se ne menjaju. Ljudi, zajedno sa njihovim karakterom, urođenim manama i vrlinama ostaju večito isti.

     Ne verujem u "bapske priče", ali ono što ti je zapisano na čelu - ostaje ti tu celog života, koliko god puta ti pustila ili isekla šiške, stavila puder ili kapu. Sve to što nam se vremenom događa, to nisu promene - to je odrastanje. Verujem u postojanost bića. Verujem u moć nadograđivanja istog. Verujem u vreme koje prolazi i donosi nam nove godine i iskustva. Ali u promene? U promene ne verujem...

     Imam problem sa koncentracijom poslednjih nekoliko dana (čitaj : nedelja ili bolje rečeno meseci). Život mi se toliko istumbao (da ne kažem poremetio jer tek sada ne znam koja je prava slika onoga što od života očekujem da bih mogla da tvrdim da je sada ta slika poremećena. A i sama ta reč "poremećen" ima neku svoju težinu koju baš i ne bih mogla da iskoristim u ovom kontekstu), okrenuo naglavačke i kao takav se vratio na zemlju. Promenjen, ali prizeman. Kažu ljudi sada trebam da pustim vreme da bih se navikla na promenu. Kakvo crno vreme?! Da sam čekala da vreme prođe da bih se navikavala na promenjeno stanje verovatno bih već odlepila! Upala bih u neko od onih poznatih haotičnih stanja (depresivnih, neurotičnih itd). 

      Kako prevazići promene? Jednostavno - nikako. (Šalim se naravno.) Jednostavno - ne razmišljati o njima kao o potencijalnim izvorima depresije, nervoze, stresa ili ne daj Bože suicida. Pustiti ih da se dese i prihvatiti ih kao novonastalu situaciju u kojoj se morate, želeli vi to ili ne, snaći. 

      Bez suza - njih možete koristiti u svrhu pražnjenja. Znači, ukoliko "dotera do duvara" možete se isplakati SAMO da bi iz sebe izbacili tu nakupljenu energiju. 

      Bez dubokih psiho-analitičkih pitanja tipa : Šta se ovo desilo? Šta bi bilo kad bi bilo? Šta ću sad? Kako ću sad? Gde ću sad? jer NOVA SITUACIJA JE VEĆ STUPILA NA SNAGU (čitaj PROMENA ako je tako lakše) i jednostavno ne možeš da vratiš vreme i povučeš loše odigrane korake ili impulsivno izgovorene reči natrag. Ne možeš. Jednostavno je. Vreme se ne vraća. Napravio si novu "situaciju". Sam si izazvao to što sada definišeš kao "promenu". Sagradio si novi teren. Nije ni bitno kakav je njegov kvalitet i da li će se na njemu odigravati bolji ili gori mečevi - ti si uradio šta si uradio i preostaje ti samo da se prilagodiš i prihvatiš činjenicu da moraš početi sa igrom po potpuno novim pravilima. Niko ti ne garantuje da će ti biti lakše - ali sam si zaslužan za svaki novo-postavljeni temelj : svaku reč koju si nekome uputio, svako delo koje si nekome učinio, svaku emociju koju si kod nekoga proizveo. Preostaje ti da se sa tim samo suočiš.

     Bez patetike, melanholije, nervoze i depresije. Seti se, u svom okruženju sigurno imaš bar jednu osobu koja zbog tvojih ne prospavanih noći, ne pojedenih obroka, izgubljenih kilograma, opale kose, zarađene upale očiju, čestih poseta hitnoj, umora, malaksalosti (i svega tome sličnog proizašlog iz "patnje") pati još više jer gleda kako uništavaš svoje zdravlje. Misliš da nešto pogađa samo tebe, a ne obraćaš pažnju na to da uništavajući sebe utičeš pre svega na psihičko a zatim i fizičko uništenje onih kojima je zaista stalo do tebe. Opravdano je "patuckati", žaliti za nekim ili nečim u nekim prihvatljivim količinama. Znam da je najteže sakriti tugu, ali polazim od toga da svaka emocija mora da ima okidač u glavi, zato budite dovoljno svesni da vaš um mora da dominira u trenutcima kada se prilagođavate novo-nastalim situacijama. Da bi žalili za nečim ili nekim to ne znači da bi vašu tugu trebao da vidi ceo svet, to ne znači da se vaša tuga računa samo i jedino ako je delite sa drugima. Vaš žal je samo vaš. Neće se umnožiti, uvećeti, podeliti, smanjiti, prepoloviti ili preneti ukoliko na bilo koj način druge opterećujete njime. Jednostavno je samo vaš.

     Bez namernih provokacija, čačkanja, šetanja po živcima. Ne radite drugima ono što ne želite da vas snađe. Najbitnije, ne radite sebi neke stvari. Ne radite sebi SVESNO I NAMERNO neke stvari. Ne želite da svrstate sebe u grupu onih fetišista koji uživaju u bolu? Ili možda želite (?!).

     Da je sve bilo kako treba, do promene ne bi došlo. Sada se mučite razno-raznim pitanjima, zadržavate ih a iz njih vam proističu jedino neke "manje lepe" emocije. Pustite ih... Proći će i to vreme (za koje mnogi kažu da prolazi i tako pomaže). Promene (i sve što uz njih ide) su proces, a ne događaj. Budite svesni rečenice sa početka : Stavovi se menjaju. Ponašanje se menja. Fizički izgled takođe. A ljudi? Ljudi se ne menjaju. Ljudi, zajedno sa njihovim karakterom, urođenim manama i vrlinama ostaju večito isti. Vaše je samo da odlučite možete li ih kao takve prihvatiti i pustiti u svoj život. Jednostavno je - ne možete ih promeniti ma koliko se i vi a i oni trudili. 



  


субота, 21. новембар 2015.

Life event: Raskrsnica

     Jedina stvar koje se držim već duže vreme, uh - pišem. Svaki put kada preispitujem sebe zamislim kako stojim na nekoj raskrsnici. U zavisnosti od toga šta me je navelo na ovaj čin - raskrsnica je manja ili veća, prometna ili pusta, sa dve ili više traka itd. Kakav god ishod bio - zapisujem.

     Sedela sam sa vršnjakinjom koju rado uključujem u svoj život. (Za divno čudo rešila sam da se otvorim i u svoj život pustim neke nove, interesantne, kvalitetne ljude.) Ne znam odakle se i kako, tokom razgovora stvorila konstatacija : Nemamo hobi. Banalna stvar. Nemamo je.

     Dragi ljudi, Vi koji čitate, da, u trenutku je nastupila panika jer mi apsolutno ni jedna posebna stvar nije pala na pamet. To nije značilo da nemam hobi tipa sakupljanja poštanskih markica ili tome slično (sakupljam i salvete, i markice, razne sličice, značke, knjige i to baš dugo, pletem, pravim nakit, bez strasti, bez preterane posvećenosti) - to je značilo da ja u trenutku nisam znala šta me čini zadovoljnom. Oduvek sam znala šta ne želim... Ne i šta volim.

     Užasna, neprijatna tišina koja parališe.

   Nisu u pitanju ni zdravlje, ni ljudi koji me okružuju, ni profesija, ni novac... Ništa od toga. U pitanju sam bila ja. Samo ja. EJ!!! U dvadeset i sedmoj ja ne znam šta volim da radim u slobodno vreme. Naravno, ukoliko je neko pročitao, ili pričao samnom o tome, zna da mi svako ovakvo pitanje u poslednje vreme pomaže samo da "produbim problematiku", toliko da mi se čini da toj dubini nema kraja. Od toga da nisam upućena u "voljene" načine trošenja slobodnog vremena, preko hrane koju volim, do toga u čemu se osećam najprijatnije. Spisak se odužio. Spisak me je zabrinuo. S'obzirom da "Epistula non erubescit" (volim da ponovim to) - istrpeće još jedan spisak, pomislila sam. 




     Volim mačke. Volim životinje u globalu. Izuzev insekata. Teško mi je da o njima razmišljam.
Volim da pišem. Volim da pišem jer mi je posle pisanja lakše. Rasterećena sam.
Pisanje odmah aludira i na govor, bar u mom slučaju. Volim da pričam. Međutim, volim da ležim, ćutim i slušam muziku. Napravila sam neku plej listu. Ne znam kako da joj definišem žanr, ali dala sam joj ime Obavezna.

     Volim da čitam. Sve i svašta. I što je najgore od svega, volim da zapisujem sve što na mene ostavi utisak tokom čitanja. Znači: čitam, zapisujem da bih opet pročitala i onda podvlačim reči koje me asociraju na celu frazu. Bože, sad i meni zvuči čudno kada ga napišem "na glas".

    Volim da usisavam. Obično mi se ta ljubav javi kada sam nervozna. Usisavam i od jadnog usisivača ne mogu da čujem ništa, čak ni svoje misli. Ovih dana mi kuća blista.

    Volim da maštam. Pred spavanje. Tako se najlakše uspavam. Još jedan od načina za uspavljivanje mi je i onaj "Drim mejker" - pustim cvrčke ili kišu, podesim tajmer na pola sata i uspavam se. Volim zvuk kiše. Volim grmljavinu. Ali kišu volim više. Jesam li ja setna? Tužna? Zašto ljudi kišu povezuju sa tugom? Meni zvuk kiše unosi mir.

    Volim vodu. A plašim se dubine. Volim da imam tlo pod nogama, a dubina ili visina mi ne pružaju tu mogućnost.

     Tlo pod nogama...

    Ovih dana sam bez toga. Ovih dana sam previše haotična. Ovih dana sam "kao pile u svemiru". Tačnije, ne znam gde sam. Da preformulišem - Ovih dana ne znam gde ću sama sa sobom. 

     A jedno obično "Nemam hobi" pretvorilo se u motiv moje nove raskrsnice... 

     Da li se i drugi tako osećaju? Da, verujem u to. Ali kako dolaze do svojih rešenja - to ne bih znala.

     Ja obično pišem.



субота, 24. октобар 2015.

(Samo) Analiza problema

     Danas je jedan od onih dana kada sam samoj sebi nedorečena. Trenutno sam obuzeta bujicom emocija koje ne da ne znam da objasnim, nego mi je i razlog njihovog iznenadnog dolaska totalno nepoznat. Tu su, a ne znam im ni ime. Samo znam da se osećam nekako... Pa nekako. Ni tamo - ni ovamo. Imam želju za pisanjem a ne znam ni kako da počnem. I onda je najlakše i najbolje staviti BAŠ tu nedoumicu i taj razlog ovako glupog i konfuznog početka na papir. Možda to nekome ko će ovo pročitati neće značiti ama baš ništa, ali meni je bilo potrebno opravdanje, i pre svega početak teksta.  

PROBLEM:

     Celog dana sebi postavljam jedno, naizgled, nebitno pitanje: Kako biste opisali sebe u pet reči? (upotrebljavajući samo karakterne osobine, bez fizičkog opisa, i to u najviše petnaest sekundi) Ne znam! I ovo sam napisala samo zato što me je uhvatila panika zbog isteka predviđenog vremena, a uspela sam da kažem samo DVE reči. I onda je najlakše bilo reći NE ZNAM. 

     Ali ja nisam takva, ja ne odustajem. Em što ne odustajem, em što bih sigurno rekla mnogo toga da imam više vremena. I eventualno, mogućnost da obrazložim zašto sebi pripisujem baš te reči koje bih izgovorila. 

     Zbunila sam samu sebe. Blago rečeno, našla sam se u čudu i osetila nemoć. Zbog saaame sebe. Mislim se, vidi kretena.

   Odakle ovo pitanje? Juče sam posetila predavanje psiho-analitičara koje me je bacilo na preispitivanje. I dalje ne mogu da verujem koliko jedno obično pitanje može da me istera iz takta (?). 

    Nije samo pitanje problem. Pitanje je u stvari odlično. Problem je: šta je sve ovo pitanje pokrenulo? Koliko pitanja se nadovezalo?

   Svaki odgovor bi u mom slučaju zahtevao dodatna objašnjenja, dodatna pitanja, dodatne samoanalize. 

     Ako bih rekla za sebe da sam neodlučna (kada god trebam da se odlučim za jedan par cipela, od ponuđena dva, najlakše bi mi bilo da uzmem ili oba para ili ni jedan), kako onda znam da odlučim gde želim da idem, šta ću da jedem, gledam, pijem...?

     Ako kažem da sam tvrdoglava (iako znam da mi odgovara drugačiji raspored u ormanu, ipak ću uraditi onako kako sam zamislila da će biti lepše), kako onda popustim svaki put kada je u pitanju neko do koga mi je stalo?

     Ako kažem da sam ambiciozna, kako me sitnice čine srećnom?

     Ako kažem da sam komunikativna, kako nekad uhvatim sebe da predugo ćutim?

     Ako kažem da sam inteligentna, nije li to odraz gluposti, sam za sebe govoriti na taj način?

     Ako kažem da sam samokritična, zašto često dovodim sebe u situacije vredne kritika?

     I tako, kažem ja, sijaset novih pitanja. Zbog kojih se ne osećam ni malo bolje.

REŠENJE:

     S'obzirom da ne znam na koj način da odgovorim sebi, radim ono što mi je mnogo puta do sad olakšalo : pišem. Bilo bi malo smešno da pričam sama sa sobom, na glas. A što se unutrašnjih monologa tiče, zbunila bih se još više, a trenutno mi ne treba dodatno konfuzno stanje. 

     Početak svakog rešenja je sama spoznaja problema, duboko verujem u to. 

    Kakav će dalji ishod biti, to zavisi samo od posvećenosti i vremena namenjenog rešavanju. A ja sam u jedno sigurna i za to mi ne treba nikakav aneks - ne krasi me strpljenje. 



недеља, 18. октобар 2015.

Da li razlike zaista bole?!

     Da. Bole. 

     Sećam se da je u mom životu postojao period kada mi slika crne mase iz koje štrči jedna šarena (odsečena) glava NIJE BILA JASNA. Naivna ja. Verovatno sam živela u nekom izolovanom svetu, otuđena od surove realnosti. Vreme je prošlo, tako da sam upoznata sa ovim metaforičkim značenjem. Na žalost.

     Sredina ti ne prašta različitost. U bilo kom pogledu. I nije tako samo danas, u ovo "naše vreme". Tako je bilo oduvek. Jer napred pomenuta fotografija nije izmišljena juče! Ali nekome treba "malo vremena" da je protumači i prihvati. Sadašnjost je i onako relevantna stvar, zar ne?

     Ne možeš da čitaš brže. Ne možeš da se češljaš drugačije. Ne možeš da pišeš levom rukom (EJ!!!). Ne možeš da imaš stav, stil, mišljenje, glas, veru, pravac itd. i da se razlikuješ od opšte-prihvaćenih normi. U stvari, nije da ne možeš. Možeš ALI ne smeš. Čim pokažeš prve znake života, čim počneš da ličiš na ovu "šarenu glavu", momentalno si sebi obezbedio giljotinu (ili giljotinicu...ili bar svileni konac... ili kanap za vešanje). 

      Kad bolje razmislim, šta je nama različito?!

     Jednostavno. Ono što nismo mi. Ono sa čim nismo odrastali. Sve ono što do sad nismo upoznali. Promene. A njih se najviše plašimo. 

     Neka osoba jednostavno ne želi decu. Ne smatra ih prioritetom. Druga želi apsolutno i samo da putuje. Treća je otišla u samostan. Četvrta je shvatila da je gej. Peta da sluša izvornu muziku. Šesta da je pristalica harema tj. poligamije. Sedma da voli da provodi slobodno vreme gola golcata. Osma da je vegan. Deveta... Pa neku najbanalniju stvar, npr da jede džem i sir, odakle znam. I tako dalje...
A nama je sve to - različito. A ko je u stvari bio merodavan za normalu?! Ko je dao sebi slobodu da postavlja standarde kojih se svi moramo pridržavati? Odakle mi znamo da nismo mi nekoj petoj, desetoj ili devedesetoj osobi "nenormalni"? 

     Šetam gradom, koji je danas bio pun turista. Kako sam znala da nisu "naši"? Tako što se videla autentičnost i videlo se da ih jednostavno boli uvo za "urokljive" poglede! Ne mogu da grešim dušu, ipak se manjini "domaćih" budi svest o "personifikaciji". 

     Pročitala sam negde da "Život nije bajka. Treba uložiti mnogo truda pre svega u otkrivanje svojih vrednosti, kako bismo naposletku cenili tuđe.". Naučimo se bar toleranciji.

     Naše šire okruženje je skup predrasuda i stereotipa. Svet nije obojen samo crnom i belom bojom. Ima tu puno nijansi svih osnovnih boja. A znate li koliko je to boja? Odgovori sa DA i NE su jedine krajnosti (koje pojedinci ipak tumače onako kako oni žele, znači tumače ih drugačije). Ne postoji crno-beli svet. Ne generalizujmo ljude, jer su oni ipak "složeni mehanizmi". 

     Ponekad mislim da moja glava previše priča. "Odsecite je!"




недеља, 13. септембар 2015.

Azilanti, Emigranti, Izbeglice?

     Skoro svaki novi post počinjem pitanjem. Ne znam zašto blogu nisam nadenula neko ime tipa: Pitam se pitam? Pitalica? Znak pitanja? ili tome slično. 

     Normalno da se pitam. Postoji nekoliko razloga za to : 
  1. Osećam se kao dete koje se interesuje za sve,
  2. Verujem u to da učiš dok si živ, shodno tome normalno je da se pitanjem stiže do novog saznanja,
  3. Živimo u takvom okruženju da ono što je danas istina verovatno sutra neće imati taj epitet, biće u celosti ili bar delimično izmenjeno,
  4. Ne želim da živim neinformisana,
  5. Strah proizilazi iz neznanja, ne želim više da se plašim....

     Pre par dana istina je bila ta da je pripadnik srpskog MUP-a bio jedan od retkih koji šalje poruku ljubavi, danas je istina da se ljudi plaše... Eto razloga za moje današnje pitanje. Mislim da je u genetskom kodu svakog živog bića urezan strah proizašao iz potrebe za preživljavanjem. Nekako mi to zvuči normalno. Ono što me brine je reakcija nastala u stanju straha. 

     Preživeli smo toliko ratova, neprilika i prilika da ne znamo gde će nam se granice pružati do kraja godine, a kamo li za deset. Preživeli smo bombardovanje. Preživljavamo izjave medija da nam je država jedna od vodećih u stepenu smrtnosti od kancerogenih oboljenja za koja se sumnja da su posledica preterane doze osiromašenog uranijuma. Preživeli smo nezapamćenu poplavu čije ćemo "plodove" verovatno tek videti. Šta ćemo još pretrpeti? Normalno je da se plašimo svega i svačega!


Plašim se nepoznatih ljudi.
Plašim se toga što niko ne zna kakav je status ovih ljudi.
Plašim se jer razmišljam zašto druge zemlje ne prihvataju ove ljude.
Plašim se zida na mađarskoj granici.
Plašim se kolona na auto-putu.
Plašim se bolesti koje mogu biti posledica NEuslova u kojima se ti ljudi nalaze.
Plašim se još mnogo čega.

ALI

Ne želim da se plašim. 
Bilo da su oni azilanti, emigranti ili izbeglice - ONI SU LJUDI!
     Opravdavam svoje i tuđe strahove. Ali ne mogu da opravdam ljudsku glupost. 

    
    Porodica mog oca je 1999.god. izgubila sve. Izgubili su svoj dom. Ja neću imati gde da odvedem svoje dete i kažem mu : E sine vidiš, ovde ti je deka igrao klikere, ovde išao u školu. Moći ću da mu pokažem samo par starih fotografija, i toliko. Boli me uvo za sve materijalno. Ja nemam "zemlju mojih predaka". Za to me "ne boli uvo". To me boli. 

     Sada ovi LJUDI nemaju ništa. Da bi spasili živu glavu pošli su u nepoznato. Neki ih krive za to što su pošli putem zemalja koje imaju bolje socijalne programe - pa šta trebaju da rade?! Da ostanu ovde? Ovde ni mi nemamo...

     Gledamo prepune čamce, koji se prevrću negde na pučini. Kamione, hladnjače koje NEazilani, NEemigranti, NEizbeglice ostavljaju na sred auto-puta. Granične prelaze koji se brane oružjem. I sve nam to deluje daleko.

Dok ne vidimo svojim očima.

     Videla sam ljude koji hodaju u kolonama auto-putem. Videla sam grupe u kojima je više dece nego odraslih koji traže prenoćište za koje bi platili a niko im to ne pruža. Videla sam park u kojem spavaju na zemlji. 

     Oni su ljudi, kao i mi. Samo što ovi ljudi nemaju ništa sem svog života.

     Osuđujemo ih i razmišljamo o tome da li su im "više sile" dale novac kako bi pokrenule invaziju na NEmuslimanske zemlje (?!). Pretpostavjam da ima onih koji će ovu situaciju preokrenuti u svoju korist, naravno. Zar pojedini ne gledaju da prokrijumčare ove ljude i za to uzmu isti taj novac? Zar ih pojedini nisu opljačkali i odvojili od porodice? Jesu. Ima i onih koji će samo uz ove ljude iskoristiti datu priliku. Ljude menja novac, još ukoliko je (relativno) veća suma u pitanju... Zaboravljaju se sve druge vrednosti.

Ali oni su ljudi!  

Tuku ih, teraju, deportuju, kradu od njih, ograđuju, brane im, osuđuju i ko zna šta još. 

Da li neko nudi rešenje?

     Dajte i nama i njima smernice - kako se treba ponašati u ovakvoj situaciji? Jer mnogi očigledno ne znaju ili ne umeju. 


"Svi smo mi ljudi - retko ko je čovek."







(Slike preuzete sa interneta)


P.S. Na kraju ovog teksta, želim da se ogradim od bilo kakve politike.
 Ovo pišem jer mnogi ovo pitanje doživljavaju kao političku intrigu. 
Ne, ovo nije politika, ovo je moje mišljenje.

среда, 26. август 2015.

Zašto imamo sve više SINGLE prijatelja?

XXI vek - vek samaca i samica. 
.
.
.
Komšinica - sama. 
Druga komšinica - sama.
Komšija - sam.
Drug takođe.
Drugarica.
Bliža rodbina.
Dalja rodbina.
Ljudi po klubovima - sami.

Trči, trči pa neko u vezi. Možda i u braku.

     Pazi, tim samim ljudima ništa ne 'fali. Normalni. Neki rade, neki studiraju, neki i rade i studiraju. Neki imaju više, neki manje. Neki su visoki, drugi su niski, više ili manje lepi, načitani. "Ima ih raznih". Alo bre, ljudi?! Šta bi sa onim da trebamo da razmišljamo o reprodukciji? Ili ajd', ako ne razmišljamo o toj činjenici, zar ne mislite da je sve lakše u dvoje? Da će biti lakše svima ako imate svog para?

     'ajd sad bez glupiranje : u čemu je problem? Pitanje za razmišljanje. Kao odgovor mi odmah pada na pamet nečija fraza, citiraću: "Zato što ste nadrkani, zato ste i sami." Ima tu malo istine, ima. Mada, nisu ni svi sami neki nadrndani, džangrizavi, beskrupulozni. Nije u tome problem.

     Zaobići ću momentalno sve one koji žele bilo kakvu vrstu veze radi ostvarenja biiilo kakvog interesa. Znači, u daljem tekstu ne rezimiram sponzoruše (iako je imenica ženskog roda, ovde mislim i na muške sponzoruše. Da, da, ima i takvih. Novac po svaku cenu.) , sponzore (mlađa, atraktivnija osoba po svaku cenu), udavače (brak po svaku cenu), karijeroljubce (do karijere i posla po svaku cenu), vezoljupce (veze po razno raznim ustanovama po svaku cenu), statusoljupce (status u društvu po bilo koju cenu) i ostale karakondžule. 

     Govorim o ljudima koji žele emotivnu vezu isključivo radi emocija. Oni ne mogu da je ostvare, na žalost...

     Sve vrste vremenom evoluiraju. Ljudi, naročito. Možda se taj napredak ne vidi na prvi pogled, ali da. Mi se zaista menjamo. Postajemo, čini mi se, sve manje tolerantni. Na razne stvari. Npr na laktozu. Od kad su bre ljudi alergični na mleko? Tačnije na NEKU vrstu šećer iz mleka. Zatim na Sunce. EEEJJJ! Na Sunce. Prošle godine sam odjednom - niotkuda dobila taj neki osip. Postajemo netolerantni na druge ljude. Na nečije greške. Zatim reči. Onda i prisustvo. I eto - sami smo. Šta će se desiti kada ta netolerancija "evoluira" u nešto veće? 

     Pored netrpeljivosti, tu je i destrukcija samopouzdanja. Koliko su nam ove društvene mreže olakšale život, toliko su nas i unakazile. Ja npr, u telefonu imam minimum 3 aplikacije za modifikovanje fotografija. Sve su za neke filtere, te za instagram, te za FB, te za razdvajanje. Te da pocrnim, te da prosvetlim. ALI! Pored ovih, postoje i čudesni programčiči za šminkanje i ulepšavanje. Pa volj ti da imaš velike trepavice, volj drugačije oči, volj veće usne. I onda se dešava čudo. Preurediš se, postaviš na svoj profil i čekaš ko će da se upeca i pozove te na dejt. A onda nastaje prava katastrofa - moraš da izmisliš program da bi na tom sastanku imao sve to što imaš na slici? Pa nema ga! I eto problema. Onda je bolje da ne prihvataš sastanke, nikako. Nema šanse. Sedi kući i budi sam ili sama. A onda se pogledaj u ogledalo i budi siguran da ćeš pomisliti da ti nisi na tim slikama i u najgorem slučaju, da je TO na slikama lepše, bolje i zgodnije od tebe. I eto još većeg problema...

     Kao šlag na torti, tu je i društvena standardizacija. To ti je neka vrsta očekivanja koje ima tvoje okruženje. Roditelji, rodbina i društvo. Dobijeno na osnovu, opet, fotografija "Mice" iz komšiluka koja je udala svog ujninog deveričića za multimilijardera koji radi u jednoj od profitabilnijih naftnih industrija ili je npr kralj čelika, bakra, neke druge gvožđurije, šećera, soli, brašna, ulja itd. Taj tvoj izabranik ili izabranica moraju da ih ispune. U suprotnom, bivaš šikaniran od strane svojih "najbližih". 

     Kamo sreće da je reč samo o ova tri razloga. Da je tako - znali bi šta je problem i problem bi bio rešen. (Možda.) Već sam napomenula da je evolucija i dalje na snazi? Naravno. Ne bi bilo interesantno da je drugačije. Problemi se nagomilavaju. Da je drugačije - o čemu bih ja onda razmišljala u ove sitne sate?


P.S.  Nisam ja najpametnija, daleko od toga. 
Bez obzira da li ste sami ili sa nekim, 
trudite se da budete bolja osoba.
 Da radite stvari koje su dobre ne samo za vas, 
vec i za okolinu. 
Kada vidite simpatičnog prolaznika - nasmešite mu se. 
Čuda se zaista dešavaju. 


Vaša Dobronamerna Baba Saveta









субота, 22. август 2015.

Upoznajmo se - BlogoLeksikon

:) hmmm... 

Novi post počinjem osmehom. Zašto? Zato što su moje blogo-kolege pokrenule blogo-leksikon i na taj način me naterale da razmišljam o nekim lepiiiim stvarima. Uglavnom mi na pamet pada period osnovne škole. Koliko smo se samo družili. Ništa nam sem jurnjave sa prijateljima nije bilo bitno. Pomislila sam i na to koliko sam se promenila od tada. Kako sam postala zatvorenija za svet oko sebe. 

Normalno da sam počela da razmišljam na tu temu zato što je svrha igre "11-11-11"
- odgovoriti na 11 pitanja, 
- odabrati 11 novih blogera i 
- postaviti im 11 svojih pitanja. 

Inspiracija mi nikad ne nedostaje, mogla bih da "laprdam" non-stop, ali manjkaju mi kolege blogeri... Ne kažem da ih nema, u grupi nas je oko 1800. Ne kažem da ne čitam njihove postove, neke pomno pratim. Ali shvatila sam da sam ostvarila (direktniji) kontakt sa samo njih par... I za to ne krivim nikog drugog sem samu sebe. Volela bih da to promenim :) 
Zato, želim da se zahvalim Blaženki i Milošu na postavljenim pitanjima i pruženoj prilici da "prozovem" neke nove ljude, uključim ih u ovu blogersku igru i saznam nešto više o njima :)


Pitanja gospođe Mačke Blaženke:

1. Da li ste sujeverni i na koj način? Jesam. Verujem da postoji neki "balans u svemiru", zbog kojeg nam se sve što u životu uradimo - istom merom i vrati.

2. Da li verujete u teorije zavere i u koje? Uh... Verujem da se mnogo što šta vrti oko novca, i da se iz tog razloga nama, običnim smrtnicima, plasiraju drugačije istine kojima se prikrivaju mnoge stvari. Ja toliko verujem da smo preplavljeni ovakvim "teorijama" da mislim da je scenario sa Grčkom jedna od njih. 

3. Da li se ponašate i osećate u skladu sa svojim godinama? Jok ja. Idem iz krajnosti u krajnost. Ponekad se ponašam kao neka džangrizava baba od stotinu ljeta, dok sam u nekim drugim situacijama neki tupavi klinac koji još uvek nije prozborio ni reč.

4. Koje situacije ili ljudi vas momentalno isteraju iz takta? Oni ljudi koji u svakoj kritičnoj situaciji igraju na kartu sažaljenja, cmizdravosti i rekla-kazala. Dođe mi da ih momentalno ... Da im pitam roditelje da li je moguće da su ih tako (ne)vaspitali.

5. Moj neostvareni san ... Je da istražujem drevni Egipat.

6. Planirate li da ga ostvarite? Planiram da posetim Egipat, da. Onog trenutka kada se mogućnost da će me kidnapovati ili napasti teroristi dovede na minimum. Ne verujem da mogu da se prepustim arheološkom iskopavanju, ali volela bih da obiđem sveee o čemu sam čitala i da mi o tome posvedoči neko stručan. Eto :)

7. Imate li neku čudnu natprirodnu osobinu ili moć? Pa kao mala sam unapred znala posle čega ću dobiti batine :D 

8. Zašto ste počeli da blogujete i koliko dugo to radite? Zato što... Možda će zvučati otrcano ali imala sam potrebu da pričam o nekim stvarima koje su me mučile u datim trenutcima a da pritom mnooogi to čuju. I eto, od 2009. godine, ja tandrljam i tandrljam i nikad mi nije dosta.

9. Da li pratite trendove i koje? Ne patim od toga.

10. Imate li neki porok? Imam. Kupujem gluposti koje su jeftine, samo zato što su jeftine. 

11. Možete li mi pomoći da smislim sledeće pitanje? Mogu ;)


Pitanja Miloša Ježa : 

1. Nutela ili Eurokrem? Sarma ili pica? Eurokrem + Sarma u vinovom listu :D

2. Kakvu osobu vidite kada se pogledate u ogledalu i smatrate li da ste trenutno najbolja verzija sebe? Kad god pogledam u ogledalo pomislim na to... kako bih mogla da počupam obrve :) Ja ne znam kako se ove žene bude i kažu sebi "dobro jutro lepotice" - kakva crna lepotica, ujutru ličim na pčelara koji je zaboravio da obuče zaštitno odelo :D

3. Kakvi vam ljudi prijaju? Pozitivni, vedri. Ljudi koji zrače pozitivom.

4. Kakvi vam ljudi ne prijaju? Oni suprotni od prethodnih.

5. Da li smatrate da glagol "mrzeti" ljudi koriste često...? Ne znam koliko ga često ljudi koriste ali mislim da si u pravu kada kažeš da nisu svesni značenja te reči. Oni zapravo nisu svesni ni koliko snage ti treba da nekog voliš a kamo li mrziš.

6. Da li verujete u izreku "ko ima mnogo prijatelja, nema ni jednog"? Ne verujem ni u tu ni u onu  "sa kim si takav si".

7. Da li smatrate da je čitanje knjiga nezaobilazno...? Meni jeste. Volim da čitam!

8. Da li se može reći da je leto kvalitetno provedeno ako se ne ode na more...? Neki verovatno to umeju. Znam mnoge ljude koji nikada nisu otišli na letovanje a ništa im ne 'fali.

9. Kako se snalazite u kuhinju? Učim, učim. Sve dolazi u obzir sem paprike. Ni u jednom obliku. Ne mogu da je smislim...

10. Gdin dobrica ili Bad boy? Onaj koji je pametniji.

11. "osloni se na meeene sad tiii veruuuj mi sve lalalalla" :*


Jos jedan krug pitanja od drugarice/koleginice/blogerice Milice :)

1. Kako bi ste mi se ukratko predstavili, ne pominjući svoje zanimanje, starost i fizičke osobine? Ja sam ti mačkarka :) koju će roditelji zbog životinja isterati iz stana, dok će me momak napustiti zbog rečenice "A šta ako nemaju šta da jedu?". Pored toga, ja sam ti neko ko stalno nešto pita i stalno se interesuje za sve i svašta. Ondaaa... Ja sam ti i neko ko kada pročita jednu knjigu (na bilo koju temu), mora da sazna sve ostalo o tome. Svašta sam ti nešto ja :)

2. Šta ste bili u prethodnom životu? Mačka, definitivno. 

3. Koji miris i koji zvuk vas asociraju na Vaše detinjstvo? Miris moje majke, zatim miris mleka "Kravice", testa i pomešano zvuci crkvenog zvona i pevanje odže. (to mi je prvo palo na pamet, možda bih navela još nešto da malo duže razmišljam)

4. Šta je prvo što radite ujutru? Pošaljem poruku momku da mi stavi kafu, proverim meilove, nahranim mačke...

5. "Uči školu, iživi se, rodi sebi dete. Ne moraš se udavati."  Kakav stav imate o takvom roditeljskom pristupu? Hm... Ne znam šta da kažem. Moji roditelji su zajedno skoro 30 godina. Volela bih da moja deca (ako ih budem imala, Bože zdravlje) imaju oba roditelja. Za mene je bračna zajednica nešto posebno. S'druge strane, poznajem ljude koji nisu u braku a imaju najkorektiniji odnos. U svakom slučaju - ja ne bih delila takve savete.

6. Da možete da promenite način na koji ste vaspitani, na šta bi ste uticali? Trebala bih da budem naučena da manje brinem o nekim stvarima.

7.Pustolovina ili relaksacija? Pustolovina nekih desetak dana, pa tri dana sve četri u vis.

8. Leto ili zima? Dan ili noč? Kuća ili stan? Krastavac ili paradajz? Jesen. Jutro. Stan. Krastavac. :)

9. U koliko pravih ljubavi vi verujete? Ljubavi su velike ili male. Osobe su prave ili krive :)

10. Kako zamišljate svoju starost? Čitam knjigu negde "na karti". Trošim svoju penziju i skupljam priče za unučiće.

11. Opravdavate li laž? Da. "Biće sve u redu" je jedna od najtežih laži koju sam morala da izgovorim osobi koja umire... Mislim da postoji puno istina. Svako ima neku svoju istinu i svoju verziju jedne te iste. Sve zavisi od ugla gledanja. Razgovorom se dolazi do konkretne činjenice koju mnogi nazivaju samo istinom.


E sad onaj teži deo - nominujem : 

Srđana Jankovića
Branka Stefanovića
Mariju Škalak
Nevenu Milošević
Ivanu Marinković Mandić
Svetlanu Radojčić Palalić
Nebojšu Krivokuću
Ćazima Salihija
Maju Cvetković
Marinu Sabo
Miodraga Ristića


11 mojih pitanja :

1. Da li u Vašem životu postoji trenutak koji bi ste rado ponovo proživeli? Koji je to trenutak?
2. Da je teleportacija moguća - koja bi bila Vaša prva destinacija?
3. Kako je najbolje vaspitavati dete 21.Veka? Verujete li u to da je "batina iz raja izašla"?
4. Šta bi ste prvo promenili u Vašem okruženju?
5. Koliko ste dugo tražili posao?
6. Vaš najveći uspeh je...
7. Kako reagujete na nečije provokacije?
8. U čemu najviše uživate?
9. Čega se plašite?
10. Knjiga ili film? U kakvim knjigama-filmovima uživate?
11. Idealno vreme odmora?



недеља, 28. јун 2015.

"Srpska zemlja kroz oblake leti"

Jedan od značajnijih, ako ne i najznačajniji dan u srpskoj istoriji . . .

Zaista sam htela da post počnem civilizovano, uvodom u ono o čemu želim da pišem, ALI ne mogu! Nema tog uvoda, niti uvertire koja bi mogla da improvizuje tišinu pred buru, niti suzbije strasti, niti brojanje do deset i nazad kako bi sputala jezik, kada razmišljam o našoj istoriji. Kada razmišljam o očevoj kući. Dedinom grobu. Izuzimam materijalnu vrednost iz svega što bih pomenula. Govorim o emotivnoj praznini koja mi samo na pomen tera suze na oči. 

Svaki put kada dođe ovaj dan setim se svoje bake koja je skinula kecelju, uzela tašnu i neznajući da je zauvek napušta poslednji put zaključala, stavila ključ u džep i otišla. 

Setim se dvorišta i kajsije. Bazena na naduvavanje i improvizovane piste do njega. Setim se stričevog razbijenog parfema i raznizane table za pikado. Setim se "ostave" ispod stepeništa iz koje smo poslednji put uzeli dedine poštanske markice, značke i nekoliko knjiga. Dedinih pesama i omiljene "Petlić pile Kokokaj". Mede bez jednog oka iz tetkine sobe. Setim se kaldrme, sove, zvukova zvona i džamije. Kaljaje. Stare škole i njene velike drvene kapije.

Setim se slike Koskovke devojke koja, sa dva krčaga ide na Kosovo polje da poji ranjenike i inicijala umetnika I.Vasića 

Setim se Zočišta.

Setim se Gazimestana. Svaki put kada razmišljam o tome, u glavi imam sliku: 

Penjemo se, tada mi se činilo, uz najuže stepenice. Na zidovima su ispisane neke reči, pesme čini mi se. Vrata vode do terase. Velike terase na samom vrhu kule od 25m. A na terasi samo postolje. Činilo mi se da je zlatno, a ne bronzano. Polje crvenih Božura proteže se dokle god ti pogled seže. 

- Tu su živote dali pravi junaci sine. Ovo cveće je tako crveno jer je izraslo iz njihove krvi. I samo tu raste tako crven cvet. Ono što se u daljini beli, tu je ubijen Murat. Sećaš se one slike sa našeg zida? E pa to se ovde desilo. Ta devojka je ovde išla sa dva krčaga i pomagala ranjenicima. Gde god vidiš ovo cveće, tu su ležali ljudi. A ona je među njima tražila svoju ljubav...

Na velikom zidu ispisana kletva. Možda tada nisam razumela razlog zbog kog bi neki car kleo svoju vojsku. Plašila sam se tog zida. Bila sam dete. Šta sam znala.



(Slike preuzete sa panoramio.com)


Danas smo našli stare slike. Smejali smo se. Bilo nam je drago što imamo uspomenu koju će moji pokazivati, Bože zdravlje, unučićima. 




Našli smo puno starih slika. Svi smo bili nasmejani, do trenutka koji je kao tračak protrčao našim mislima : imamo samo te slike i lepe uspomene. Prvo tata menja raspoloženje, mama za njim, a nas dvoje (brat i ja) sada već znamo kakav je sled. Pustimo Vasilisu, Aksentijevića, i eto... 

Da li će se naša istorija vremenom menjati? Da li je zaista pišu i menjaju pobednici? Zar istoriju ne čine nepobitne činjenice? Ko je sada pobednik? Pitam samo iz razloga da bih znala šta će se za par godina učiti na časovima istorije. Hoću li ja morati da objašnjavam deci kako sam srpskog porekla kada mi je otac sa Kosova? A Kosovo nije u Srbiji.

Ne znam da li je istina, ali čula sam da purpurno crveni božur više ne cveta.

"Hriste Bože, raspeti i sveti,
Srpska zemlja kroz oblake leti
Leti preko nebeskih visina
Krila su joj Morava i Drina."

субота, 27. јун 2015.

Rešenje za (ne)ljubavne probleme

     Jeste li razmišljali o tome šta bi bilo kada bi Vam na ulazu u kafić-klub rekli da je obavezno ugasiti mobilni uređaj? Da li biste se okrenuli i nastavili potragu za besplatnim WiFi-jem ili biste rado prisustvovali takvom ivent-u?

     Da li bi Vas plašila zamisao da tako upoznate nekoga? S'obzirom da ne biste imali u šta konkretno da buljite, možda biste morali da pogledate ko sedi za susednim stolom. Možda biste morali da priupitate tog istog neznanca zna li možda kojim slučajem koliko je sati, jer zaboga Vi ne nosite sat. Šta će Vam, imate ga na svom smartfonu (koji Vam je, elem, zabranjen).

     Idete li na kafu sa prijateljima? To ispijanje (svega sem) kafe traje otprilike sat do dva. Od tog vremena oduzmite vreme posvećeno internetu, slikanju, čekiranju, uhođenju, dobićete (nadam se) jedva nekih pola sata. Pa zašto ste izlazili iz svoje jazbine i potrošili novac na to piće, kada ste i onako radili isto što biste radili i kući. Da li vam je bio potreban izgovor da udahnete vazduh, pa ste zato iskoristili prisustvo prijatelja?

    Zapitate li se jednostavno : Zašto ste toliko dugo bez partnera, kada imate aktivan "društveni" život? Toliko aktivan da se skoro svakoga dana viđate sa svojim prijateljima kako bi koristili prisustvo jedni drugih za proveravanje društvenih mreža!

     Sami ste zato što, iako ste jedni pored drugih - ne vidite ni sebe a kamo li druge! 

     Sami ste zato što Vam je lakše da nekoga možda čak i ugledate, raspitate se za njegovo ime a onda ga dodate na Fejsu, Instagramu, Pinterestu, Bloglovinu, Linkdinu i blabla.

     Sami ste zato što Vam je lakše da nekoga poukujete ili lajkujete nego da mu se nasmešite ili namignete.

     Sami ste zato što izđete i pre svega slikate sto i sve na njemu, a tek onda pogledate jeste li sami u prostoriji.

     Sami ste zato što živite na internetu a ne uživate u životu.

     Pre par dana sam izašla "na kafu" sa čak tri drugarice. S'obzirom da sam pre par meseci shvatila da do svih informacija koje su vezane za život ljudi iz mog okruženja dolazim preko društvenih mreža, rešila sam da prekinem ovu dugogodišnju tradiciju. Ugasila sam net, nisam tražila šifru i razgovrala sa osobljem. Situacija bi bila ok, da jedna od drugarica, gledajući u tablet, nije rekla drugoj : "Jaoj, gde si ovo išla? Haljina ti je super, ali odakle ti ovolike grudi - da li je ovo fotošop?" Vrhunac! Bilo je lakše gledati slike na netu nego pitati ženu za zdravlje (bukvalno rečeno).

     Volela bih da ovaj tekst dođe do nekog ko organizuje te famozne izlaske, žurke, ivente, kako bi taj isti koj ima zaduženje da Vam organizuje dobar provod imao priliku da se zaista oproba u organizaciji i uveseljavanju. Jer u ovom postu takvim ljudima želim da predložim ono sa početka : Organizujte izlazak bez smartfona, bez interneta, bez društvenih mreža! Učinite dobro delo koje će pomoći mnogima da pogledaju oko sebe. Da pronađu najlepše oči, još lepše usne. Da se osmehuju ljudima oko sebe. I na kraju - da se upoznaju lično. Razmenjuju rečenice umesto linkova.

     Možda usrećite nekoga.

     Možda usrećite mnoge.


недеља, 14. јун 2015.

"Nalaz pozitivan, kancer u pitanju"

     Šta uraditi kada nalaz sa biopsije Vašeg bližnjeg bude pozitivan na kancer? Kako reagovati? 

Ne znam... Tačnije nisam znala.

     Prvo nastupa tuga. Nenormalno intenzivna. Zatim panika koja neverovatnom brzinom prerasta u histeriju. A onda, niotkud nailazi nada. Nju sam u pojedinim trenutcima mrzela najviše. Više i od tuge i od besa i mnogo više od panike. 

     Znam da niko nije kriv. Bar nije dokazana ničija krivica. Ali ja sam i dalje ubeđena da su sva kancerogena oboljenja u istom košu sa HIVom i drugim laboratorijskim izumima. Ali lekari su čudo! Opet pišem - ne krivim njih za pozitivan nalaz, samo se čudim. Kako je moguće da na snimku urađenom pre par godina, za potrebe operacije nekog sasvim drugog organa, velika mrlja na plućima bude predstavljena kao "možda ste zaboravili nešto u džepu košulje"?! Jer zaboga, svi ostali nalazi su potpuno normalni i uredni. Kako je moguće kašljucanje koje traje skoro godinu dana lečiti kao npr običu prehladu, alergiju ili nešto slično? Kako je moguće poslati čoveka da snimi pluća tek na njegovu inicijativu ?! 

Ne znam... 

     Na prvom snimku, "mrlja" na levom plućnom krilu bila je veličine manje pesnice. Kada smo uporedili snimak na kojem se vidi "nešto zaboravljeno u džepu" i ovaj novonastali, razlika u prečniku mrlje je bila malo manja od jednog centimetra. Zakazana je bronhoskopija. Dve nedelje nakon ovog abnormalno bolnog zahvata stigli su rezultati. Došlo je vreme za treće snimanje. Znači, samo dve nedelje nakon isecanja dela MRLJE, na urađenom trećem snimku, levo plućno krilo je u potpunosti NESTALO! Nije se videlo... Ništa od njega.

Određena je terapija 5+3+1. Bolnica za plućne bolesti nam je bila "druga kuća" još nekih mesec dana. 

Ovih dana, posećujemo grobno mesto.

Ne znam...

     Prvi put sam bila u toj bolnici, prvi put smo u porodici imali nekog ko je "bolovao" od ove strašne bolesti (ukoliko se period od nepuna dva meseca može nazvati bolovanjem), prvi put sam videla mnogo ljudi sa "istom mukom" na jednom mestu, prvi put sam videla i čula kakvi bolovi postoje, prvi put sam pričala sa ljudima koji se bore za život (bukvalno bore). Prvi put sam morala da se opraštam od nekog dok je još živ. 

     Kada mi je umrla baka, bilo je to iznenada. Imala je 63 godine. Gledala je dnevnik, legla da spava i nije se više budila. Nije bolovala. 

Mama je uvek govorila da joj je žao što nije stigla da se oprosti od nje.

     Kada mi je umro deka, 74. rođendan je dočekao u bolnici. Nepuna dva meseca je živeo sa činjenicom da ima "neki agresivni oblik raka", u bolnici. Sačekao je da se vrati kući, leg'o u svoj krevet i izdahnuo. 

Mogućnost "opraštanja" je užasna zamisao.

     Smrt se ne može ublažiti. Činjenica da li ste se vi pozdravili ili ne, nije ni bitna. Jer smrt boli. Ništa Vas ne može utešiti...







субота, 28. март 2015.

Laži koje živimo (prevod teksta)


    Spenser Cetkart je napravio dokumentarni film čiji opori ukus u ustima ostaje mnogo duže od 8 minuta, koliko traje. Zaslužuje da bude preveden na sve svetske jezike. Zaslužuje da ima veliki broj pregleda. 




    U ovom trenutku, možemo biti bilo gde, baviti se bilo čim. Umesto toga sedite sami za kompjuterom. Šta je to što nas sprečava da radimo šta hoćemo, budemo gde želimo?

     Svaki dan se budimo u istoj sobi i pratimo isti put, da bi živeli isti dan kao što je bio juče. Nekada je svaki dan bio nova avantura, a onda se nešto promenilo. Nekada se činilo da vreme ne postoji, a danas se čini da ga nema dovoljno. Da li ovaj način života znači da smo odrasli, da smo slobodni? Jesmo li zaista slobodni?

     Hrana, voda, zemlja, osnovne stvari za naše preživljavanje pripadaju korporacijama. Za nas nema hrane na drveću, sveže vode u rekama, nema zemljišta za gradnju. Ako pokušate da uzmete od prirode ono sto vam daje, završićete u zatvoru. Pokoravamo se njihovim pravilima.

     Mi otkrivamo svet kroz udžbenike. Godinama sedimo i prihvatamo sve što nam je rečeno. Testiraju nas i ocenjuju, kao da smo subjekti u laboratoriji. Odgajani smo da ništa ne menjamo u ovom svetu, da ne budemo drugačiji, da budemo dovoljno pametni za posao koji radimo, ali ne i da pitamo zašto ga radimo. I tako mi radimo i radimo, ali nemamo vremena da živimo život zbog kog radimo. Dok jednog dana zbog starosti više ne možemo da radimo i ovde smo ostavljeni da umremo. Naša deca zauzimaju mesto u igri.

     Svi imamo jedinstven život, ali zajedno smo samo gorivo. Gorivo koje daje moć eliti. Eliti koja se skriva iza oznaka korporacija. Ovo je njihov svet i njihov najdragoceniji resurs nije zemlja: Resurs smo mi! Mi gradimo gradove, mi upravljamo mašinama, mi se borimo u njihovim ratovima. Uostalom, novac nije ono što ih podstiče. Moć je! Novac je samo alatka koju koriste da nas kontrolišu. Bezvredni papirići od kojih zavisimo da nas hrane, prevoze ili zabavljaju. Oni nama daju novac, a mi njima zauzvrat dajemo svet. Svet gde je postojalo drveće da nam čisti vazduh, a sada fabrike da ga truju. Tamo gde je bila boda za piće, sada je toksički otpad koji smrdi. Tamo gde su životinje bile slobodne, sada su klanice gde se beskrajno kolju te iste životinje za naše zadovoljstvo.

     Preko milion ljudi umire od gladi, iako imamo dovoljno hrane za sve. Gde ta hrana ide? 70% žitarica koje gajimo se daju kao hrana životinjama koje jedemo za večeru. Zašto se ne pomaže onima koji gladuju? Zato sto tu nema profita. 

     Mi smo kao kuga koja napada zemlju i uništava životnu sredinu koja nam je potrebna za život. Mi na sve gledamo kao da je za prodaju. Kao objekat koji želimo da posedujemo. Ali šta će se desiti kada zagadimo poslednju reku? Kada otrujemo poslednji udah vazduha? Kada ne bude više goriva za kamione koji nam donose hranu? Kada ćemo shvatiti da novac ne može da se jede? Da nema vrednost? Mi uništavamo planetu. Mi uništavamo sav život na njoj. 

     Svake godine hiljade vrsta izumire. A vreme brzo ističe za nas koji smo sledeći. Ako živite u Americi, imate 41% šanse da obolite od raka. Srčani udar će ubiti svakog trećeg amerikanca. Mi pijemo farmaceutske lekove kao rešenje za ovaj problem. Ali medicinska pomoć je treći uzrok smrti, odmah iza raka i srčanog udara. Kažu nam da će naći rešenje ako bacamo novac na naučnike da bi oni našli pilulu koja će rešiti sve ove probleme. Ali farmaceutska industrija i udruženja za borbu protiv raka se oslanjaju na našu patnju da bi profitirali. Mi mislimo da trčimo za lek, a u stvari bežimo od uzroka. 

     Naše telo je proizvod onoga što u njega unosimo, a hrana koju unosimo je dizajnirana samo za profit. Mi se hranimo toksinima, leševima životinja punih droga i bolesti. Ali mi to ne vidimo. Mala grupa korporacija koje poseduje medije ne želi da vidimo. Dok nas okružuju fantazijom, kažu nam da je to realnost. 

     Nekada su ljudi mislili da je Zemlja centar Univerzuma, a danas mi sebe vidimo kao centar planete. Mi pokazujemo našu tehnologiju i kažemo da smo najpametniji, Ali, da li kompjuteri, vozila i fabrike zaista pokazuju koliko smo inteligentni? Ili pokazuju koliko smo postali lenji? Mi nosimo masku civilizacije. Ali kada je skinemo, ko smo mi zaista? Kako smo brzo zaboravili da smo tek u poslednjih 100 godina dozvolili ženama da glasaju. Dozvolili crncima da žive ravnopravno. Ponašamo se kao da smo bića koja sve znaju, a toliko stvari tek treba da uvidimo. Hodamo ulicom ignorišući male stvari, ljudske oči i njihove priče. Moja želja je videti sve. 

     Možda se plašimo da nismo sami, već da smo deo jedne veće slike. 

   Ali nismo uspeli da uspostavimo vezu. Nama je normalno da ubijamo prasiće, krave, kokoške, nepoznate ljude iz stranih zemalja. Ali ne i da ubijamo komšije, pse, mačke i sve one koje smo zavoleli i razumeli. Mi druga bića smatramo glupim, krivimo ih da bi opravdali naše radnje. Ali ubijanje, jer nam se uvek moglo da to opravdamo?! Da li nam to pokazuje da ništa nismo naučili, jer reagujemo agresivno, umesto misaono i sa saosećanjem?

   Jednog dana ova senzacija koju zovemo život će nas napustiti. Naša tela će truliti, naše dragocenosti će neko preuzeti. Ono što iza nas ostaje su naša dela. 

     Smrt nas stalno okružuje. Međutim, nama deluje kao da je daleko od naše realnosti. 

    Mi živimo u svetu koji je na rubu kolapsa. Ratovi sutrašnjice nemaju pobednike. Agresija nikada neće biti rešenje, ona samo uništava moguća rešenja. 

   Ako pogledamo našu najveću želju, videćemo da nam se snovi ne razlikuju. Delimo isti cilj. Da budemo srećni! Mi tražimo zadovoljstvo svuda oko nas, a zaboravljamo da ga tražimo u sebi. Većina najsrećnijih ljudi su oni koji poseduju vrlo malo. A da li smo mi zaista srećni sa našim mobilnim telefonima, velikim kućama ili skupim automobilima? Mi smo se otuđili. Počeli smo da idealizujemo ljude koje nikada nismo upoznali. Na televiziji vidimo neverovatne stvari, ali obične svuda oko nas. Mi čekamo da neko promeni svet, a nikada ne pomislimo da menjamo sebe. 

   Izglasavanje predsednika možemo da uporedimo sa bacanjem novčića. To su dve strane istog novčića. Izaberemo koju stranu želimo i iluzija izbora i promene je kreirana. Ali svet ostaje isti. Mi ne shvatamo da političari ne rade za nas. Oni rade za one koji im novcem pomognu da dođu na vlast. Nama trebaju vođe, a ne političari. Ali u svetu sledbenika, mi smo zaboravili da vodimo sebe. 

     Prestanite da čekate promenu, već budite promena koju želite da vidite. Mi nismo došli do napretka sedeći i ne radeći. Ljudska vrsta je preživela ne zato što smo najbrži ili najjači, već zato što radimo zajedno. Usavršili smo čin ubijanja. Sada je vreme da usavršimo radost življenja. 

     Ovo nije priča o spasavanju planete. Planeta će ostati sa nama ili bez nas. Zemlja postoji više biliona godina. Svako od nas je srećan ako doživi 80-u. Mi smo samo trenutak u vremenu, ali naš uticaj ostaje zauvek. 

    Često poželim da sam živeo u vremenu pre kompjutera. Kada nisu postojali ekrani da nam odvraćaju pažnju. Ali sam shvatio da postoji razlog zašto je ovo jedino pravo vreme da živim - jer danas imamo mogućnosti kakve nismo imali pre. Internet nam omogućava da delimo poruke sa milionima ljudi širom sveta. Dok još možemo, trebamo da iskoristimo ekrane da nas približe, a ne da nas udalje jedan od drugog. U dobru i zlu, naša generacija će odlučiti budućnost života na ovoj planeti. Možemo da izaberemo da pratimo sistem koji uništava sve, dok potpuno ne nestanemo. Ili možemo da se probudimo i shvatimo da evolucija ne ide napred, već unazad. Ekrani nam ne dozvoljavaju da vidimo da propadamo. Ovaj sadašnji trenutak je skup svih koraka, svih uzdaha i svake smrti. Mi predstavljamo sve one koji su bili pre nas. Sada je red na nas. Možete da izaberete svoj novi put, ili da pratite one koje su već mnogi prešli. 

     Život nije film, scenario još uvek nije napisan. 

     Mi smo pisci i ovo je vaša priča.

     Njihova priča.

     Naša priča.

петак, 13. март 2015.

Kilometar kose za decu obolelu od raka

     
 

   Ubeđujem sebe da odem kod Ivane da me ošiša već 150 godina. I uporno sam odlagala. Do juče. I hvala Bogu što odoh, jer da nisam ne bih ni čula za ovu divnu i najhumaniju akciju darivanja kose deci koja su zbog teških bolesti ili lečenja ostala bez iste. Jako sam srećna jer mi je pružena prilika da nekom mališanu pomognem, vratim mu osmeh na lice i na neki način utičem na njegovo samopouzdanje. Da mogu da učinim više - rado bih! 


     Inicijativa "Kilometar Kose" organizuje prikupljanje prirodne kose donatora za izradu besplatnih perika koje će biti poklonjene deci koja pate od gubitka kose. 

     U Nišu (a čitam po portalima da je reč i o drugim gradovima), pojedini saloni pružaju besplatnu uslugu šišanja ukoliko kosu kratite za 15cm ili više. Na ovo ne treba gledati kao na iskorišćavanje mogućnosti besplatnog friziranja, već kao na dobro delo kojim pomažete najmlađima. Kao na priliku za pokazivanje solidarnosti, humanosti i pre svega ljudskosti.

    Ukoliko se odlučite za ovaj gest trebali bi da ispunite par uslova (o kojima detaljno možete pročitati na Fb stranici Kilometar Kose) : 
  • da kosu kratite minimum 15cm, dok gornja granica ne postoji jer devojčice kojima su perike namenjene vole dugu kosu,
  • da vam kosa nije previše tretirana, 
  • da nemate više od 5% sedih dlaka,
  • ošišana kosa mora biti u repu ili pletenici.

     Ne znam od kada tačno datira ova ideja. Na YouTube-u sam pronašla linkove iz 2007. i 2008. godina koji su doticali ovu temu (priložila sam dva linka koji će vas sigurno ostaviti bez daha i dovesti do suza OVAJ i OVAJ ). Za njen "dolazak" u Srbiju, zaduženi su Tamara Kojić i Marko Mak Pantelić. Neizmerno im hvala! Zahvaljujem se i svim salonima, frizerima i vlasuljarima koji bez ikakve nadoknade učestvuju u akciji.






(Sve fotografije, sem prve, koja je moja, sam peuzela sa interneta. Reč je o fotografijama koje su donatori sami slikali i poslali za upotrebu.)



среда, 4. март 2015.

Obilazak Niša ( Part 1 )

     Gde god da odem turistički, obavezno posećujem znamenitosti izabranog mesta. Na žalost, iako živim u Nišu, od kad znam za sebe, nikada nisam posvetila dovoljno pažnje "domaćoj" istoriji. Bubanj je blizu mene, Tvđava je nezaobilazna jednostavno, ali ostale zanimljivosti nikako nisu dolazile na svoj red. Do prošlog vikenda. Prvo malo toplije vreme je učinilo svoje.

     Topao savet - ukoliko dolazite do Niša, svratite do Narodnog muzeja ili Turističke organizacije Niš i potražite Pasoš dobrodošlice. Naime, u ovoj brošuri, na svega 20ak stranica, date su informacije o kulturno-istorijskoj i turističko-ugostiteljskoj ponudi Grada Niša i Regiona. Uz ovaj Pasoš, svaki kupac dobija kartu Grada, tako da je orijentacija dodatno olakšana.

 



     Kao što već napomenuh, napokon je i Niš došao na red - "turu" sam započela u Koncentracionom Logoru Crveni Krst iz prostog razloga - mesecima unazad kukam da posetim Aušvic. a da bih posetila najveći, morala sam da krenem od najbližeg.




     Ulaznica za obilazak ovog mesta i Ćele Kule je 200dinara. U tu cenu uračunato je i društvo kustosa.

     S'obzirom da ne želim da prepisujem informacije sa sajtova, pominjaću samo one kojih se sećam. 

     Logor je zadržao autentičan izgled. Sprovedene su neke rekonstrukcije jer vreme je učinilo svoje. Međutim, rupe od municije, kao i tekstovi koje su zarobljenici pisali po zidovima unutar prostorija i dalje stoje. Da, da... Poruke zarobljenika koji su, kako se po tim porukama može pretpostaviti, verovali da su tu dovođeni kao u neku tampon zonu, pred "odlazak na rad u Nemačku". 







     Logor Crveni Krst je poznat po pobuni i prvom bekstvu zarobljenika što se smatra jedinstvenim događajem na čitavoj teritoriji Evrope. Za 11 poginulih nemačkih vojnika streljano je 1100 logoraša. Do tog trenutka, logor je bio ograđen bodljikavom žicom, a od tog trenutka bio je "ojačan"  i betonskim zidom. 

     Logor se sastoji od tri pomoćne zgrade koje su koristili stražari, jedne centralne (dva sprata + potkrovlje) u kojoj su bili smešteni zarobljenici, dva velika tornja, dve stražarnice, i nekada je na sredini slobodnog prostora stajala montažna zgrada koju su, kako sam ja razumela, zatvorenici koristili kao kuhinju, koja je nakon bekstva sklonjena. Posetiocima je dozvoljen ulaz u prizemlje (tj prvi sprat) centralne zgrade, gde su bili smešteni muškarci. Drugi sprat je bio namenjen ženama i deci, međutim, on još uvek nije prilagođen posetiocima. Na potkrovlju su bile samice. 








     Kada ulazite u ovu centralnu zgradu logora OBAVEZNO obucite nešto jako jako toplo. Iako je napolju bilo oko +15, unutra je bilo toliko hladno da smo morali da izlazimo da se ugrejemo jer od hladnoće nismo bili u stanju da slušamo kustosa. Nisam mogla a da ne pomislim kako je bilo ljudima koji su ovde provodili sate, dane, ponekad i mesece. 





     Pored hladnoće, "ometale" su me i te poruke po zidovima, slama na podu, karanfili koje su posetioci pre nas ostavljali. Cveće je bukvalno bilo zamrzlo. Ne znam kako ću doživeti najveći, ako sam zbog najbližeg ostatak dana provela u tišini. Možda postoje ljudi koji umeju da isključe emocije u ovakvim situacijama, deifinitivno nisam jedna od njih. 



     Oko 30000 ljudi je prošlo kroz ovaj "pakao". Skoro polovina njih je streljana na Bubnju. Zarad nečijih ideala (ako tu činjenicu mogu tako nazvati). 

     U unutrašnjosti te famozne centralne zgrade, prikazana su dokumenta koja nisu spaljena prilikom zatvaranja logora. U trenutcima kada se već znalo da se ova "ustanova" gasi, čuvari logora su preostale zatvorenike streljali u dvorištu logora. Pored uništavanja materijalnih dokaza o postojanju ovog zverstva, zapaljena su i tela ubijenih. 



     Malo je onih koji su živi izašli odavde, dok je broj žrtava abnormalan. 

     Rezimiraću rečenicom  koju su jugoslovenski partizani uzeli za svoj moto : "Smrt fašizmu - sloboda narodu"!