Šta uraditi kada nalaz sa biopsije Vašeg bližnjeg bude pozitivan na kancer? Kako reagovati?
Ne znam... Tačnije nisam znala.
Prvo nastupa tuga. Nenormalno intenzivna. Zatim panika koja neverovatnom brzinom prerasta u histeriju. A onda, niotkud nailazi nada. Nju sam u pojedinim trenutcima mrzela najviše. Više i od tuge i od besa i mnogo više od panike.
Znam da niko nije kriv. Bar nije dokazana ničija krivica. Ali ja sam i dalje ubeđena da su sva kancerogena oboljenja u istom košu sa HIVom i drugim laboratorijskim izumima. Ali lekari su čudo! Opet pišem - ne krivim njih za pozitivan nalaz, samo se čudim. Kako je moguće da na snimku urađenom pre par godina, za potrebe operacije nekog sasvim drugog organa, velika mrlja na plućima bude predstavljena kao "možda ste zaboravili nešto u džepu košulje"?! Jer zaboga, svi ostali nalazi su potpuno normalni i uredni. Kako je moguće kašljucanje koje traje skoro godinu dana lečiti kao npr običu prehladu, alergiju ili nešto slično? Kako je moguće poslati čoveka da snimi pluća tek na njegovu inicijativu ?!
Ne znam...
Na prvom snimku, "mrlja" na levom plućnom krilu bila je veličine manje pesnice. Kada smo uporedili snimak na kojem se vidi "nešto zaboravljeno u džepu" i ovaj novonastali, razlika u prečniku mrlje je bila malo manja od jednog centimetra. Zakazana je bronhoskopija. Dve nedelje nakon ovog abnormalno bolnog zahvata stigli su rezultati. Došlo je vreme za treće snimanje. Znači, samo dve nedelje nakon isecanja dela MRLJE, na urađenom trećem snimku, levo plućno krilo je u potpunosti NESTALO! Nije se videlo... Ništa od njega.
Određena je terapija 5+3+1. Bolnica za plućne bolesti nam je bila "druga kuća" još nekih mesec dana.
Ovih dana, posećujemo grobno mesto.
Ne znam...
Prvi put sam bila u toj bolnici, prvi put smo u porodici imali nekog ko je "bolovao" od ove strašne bolesti (ukoliko se period od nepuna dva meseca može nazvati bolovanjem), prvi put sam videla mnogo ljudi sa "istom mukom" na jednom mestu, prvi put sam videla i čula kakvi bolovi postoje, prvi put sam pričala sa ljudima koji se bore za život (bukvalno bore). Prvi put sam morala da se opraštam od nekog dok je još živ.
Kada mi je umrla baka, bilo je to iznenada. Imala je 63 godine. Gledala je dnevnik, legla da spava i nije se više budila. Nije bolovala.
Mama je uvek govorila da joj je žao što nije stigla da se oprosti od nje.
Kada mi je umro deka, 74. rođendan je dočekao u bolnici. Nepuna dva meseca je živeo sa činjenicom da ima "neki agresivni oblik raka", u bolnici. Sačekao je da se vrati kući, leg'o u svoj krevet i izdahnuo.
Mogućnost "opraštanja" je užasna zamisao.
Smrt se ne može ublažiti. Činjenica da li ste se vi pozdravili ili ne, nije ni bitna. Jer smrt boli. Ništa Vas ne može utešiti...
