субота, 28. март 2015.

Laži koje živimo (prevod teksta)


    Spenser Cetkart je napravio dokumentarni film čiji opori ukus u ustima ostaje mnogo duže od 8 minuta, koliko traje. Zaslužuje da bude preveden na sve svetske jezike. Zaslužuje da ima veliki broj pregleda. 




    U ovom trenutku, možemo biti bilo gde, baviti se bilo čim. Umesto toga sedite sami za kompjuterom. Šta je to što nas sprečava da radimo šta hoćemo, budemo gde želimo?

     Svaki dan se budimo u istoj sobi i pratimo isti put, da bi živeli isti dan kao što je bio juče. Nekada je svaki dan bio nova avantura, a onda se nešto promenilo. Nekada se činilo da vreme ne postoji, a danas se čini da ga nema dovoljno. Da li ovaj način života znači da smo odrasli, da smo slobodni? Jesmo li zaista slobodni?

     Hrana, voda, zemlja, osnovne stvari za naše preživljavanje pripadaju korporacijama. Za nas nema hrane na drveću, sveže vode u rekama, nema zemljišta za gradnju. Ako pokušate da uzmete od prirode ono sto vam daje, završićete u zatvoru. Pokoravamo se njihovim pravilima.

     Mi otkrivamo svet kroz udžbenike. Godinama sedimo i prihvatamo sve što nam je rečeno. Testiraju nas i ocenjuju, kao da smo subjekti u laboratoriji. Odgajani smo da ništa ne menjamo u ovom svetu, da ne budemo drugačiji, da budemo dovoljno pametni za posao koji radimo, ali ne i da pitamo zašto ga radimo. I tako mi radimo i radimo, ali nemamo vremena da živimo život zbog kog radimo. Dok jednog dana zbog starosti više ne možemo da radimo i ovde smo ostavljeni da umremo. Naša deca zauzimaju mesto u igri.

     Svi imamo jedinstven život, ali zajedno smo samo gorivo. Gorivo koje daje moć eliti. Eliti koja se skriva iza oznaka korporacija. Ovo je njihov svet i njihov najdragoceniji resurs nije zemlja: Resurs smo mi! Mi gradimo gradove, mi upravljamo mašinama, mi se borimo u njihovim ratovima. Uostalom, novac nije ono što ih podstiče. Moć je! Novac je samo alatka koju koriste da nas kontrolišu. Bezvredni papirići od kojih zavisimo da nas hrane, prevoze ili zabavljaju. Oni nama daju novac, a mi njima zauzvrat dajemo svet. Svet gde je postojalo drveće da nam čisti vazduh, a sada fabrike da ga truju. Tamo gde je bila boda za piće, sada je toksički otpad koji smrdi. Tamo gde su životinje bile slobodne, sada su klanice gde se beskrajno kolju te iste životinje za naše zadovoljstvo.

     Preko milion ljudi umire od gladi, iako imamo dovoljno hrane za sve. Gde ta hrana ide? 70% žitarica koje gajimo se daju kao hrana životinjama koje jedemo za večeru. Zašto se ne pomaže onima koji gladuju? Zato sto tu nema profita. 

     Mi smo kao kuga koja napada zemlju i uništava životnu sredinu koja nam je potrebna za život. Mi na sve gledamo kao da je za prodaju. Kao objekat koji želimo da posedujemo. Ali šta će se desiti kada zagadimo poslednju reku? Kada otrujemo poslednji udah vazduha? Kada ne bude više goriva za kamione koji nam donose hranu? Kada ćemo shvatiti da novac ne može da se jede? Da nema vrednost? Mi uništavamo planetu. Mi uništavamo sav život na njoj. 

     Svake godine hiljade vrsta izumire. A vreme brzo ističe za nas koji smo sledeći. Ako živite u Americi, imate 41% šanse da obolite od raka. Srčani udar će ubiti svakog trećeg amerikanca. Mi pijemo farmaceutske lekove kao rešenje za ovaj problem. Ali medicinska pomoć je treći uzrok smrti, odmah iza raka i srčanog udara. Kažu nam da će naći rešenje ako bacamo novac na naučnike da bi oni našli pilulu koja će rešiti sve ove probleme. Ali farmaceutska industrija i udruženja za borbu protiv raka se oslanjaju na našu patnju da bi profitirali. Mi mislimo da trčimo za lek, a u stvari bežimo od uzroka. 

     Naše telo je proizvod onoga što u njega unosimo, a hrana koju unosimo je dizajnirana samo za profit. Mi se hranimo toksinima, leševima životinja punih droga i bolesti. Ali mi to ne vidimo. Mala grupa korporacija koje poseduje medije ne želi da vidimo. Dok nas okružuju fantazijom, kažu nam da je to realnost. 

     Nekada su ljudi mislili da je Zemlja centar Univerzuma, a danas mi sebe vidimo kao centar planete. Mi pokazujemo našu tehnologiju i kažemo da smo najpametniji, Ali, da li kompjuteri, vozila i fabrike zaista pokazuju koliko smo inteligentni? Ili pokazuju koliko smo postali lenji? Mi nosimo masku civilizacije. Ali kada je skinemo, ko smo mi zaista? Kako smo brzo zaboravili da smo tek u poslednjih 100 godina dozvolili ženama da glasaju. Dozvolili crncima da žive ravnopravno. Ponašamo se kao da smo bića koja sve znaju, a toliko stvari tek treba da uvidimo. Hodamo ulicom ignorišući male stvari, ljudske oči i njihove priče. Moja želja je videti sve. 

     Možda se plašimo da nismo sami, već da smo deo jedne veće slike. 

   Ali nismo uspeli da uspostavimo vezu. Nama je normalno da ubijamo prasiće, krave, kokoške, nepoznate ljude iz stranih zemalja. Ali ne i da ubijamo komšije, pse, mačke i sve one koje smo zavoleli i razumeli. Mi druga bića smatramo glupim, krivimo ih da bi opravdali naše radnje. Ali ubijanje, jer nam se uvek moglo da to opravdamo?! Da li nam to pokazuje da ništa nismo naučili, jer reagujemo agresivno, umesto misaono i sa saosećanjem?

   Jednog dana ova senzacija koju zovemo život će nas napustiti. Naša tela će truliti, naše dragocenosti će neko preuzeti. Ono što iza nas ostaje su naša dela. 

     Smrt nas stalno okružuje. Međutim, nama deluje kao da je daleko od naše realnosti. 

    Mi živimo u svetu koji je na rubu kolapsa. Ratovi sutrašnjice nemaju pobednike. Agresija nikada neće biti rešenje, ona samo uništava moguća rešenja. 

   Ako pogledamo našu najveću želju, videćemo da nam se snovi ne razlikuju. Delimo isti cilj. Da budemo srećni! Mi tražimo zadovoljstvo svuda oko nas, a zaboravljamo da ga tražimo u sebi. Većina najsrećnijih ljudi su oni koji poseduju vrlo malo. A da li smo mi zaista srećni sa našim mobilnim telefonima, velikim kućama ili skupim automobilima? Mi smo se otuđili. Počeli smo da idealizujemo ljude koje nikada nismo upoznali. Na televiziji vidimo neverovatne stvari, ali obične svuda oko nas. Mi čekamo da neko promeni svet, a nikada ne pomislimo da menjamo sebe. 

   Izglasavanje predsednika možemo da uporedimo sa bacanjem novčića. To su dve strane istog novčića. Izaberemo koju stranu želimo i iluzija izbora i promene je kreirana. Ali svet ostaje isti. Mi ne shvatamo da političari ne rade za nas. Oni rade za one koji im novcem pomognu da dođu na vlast. Nama trebaju vođe, a ne političari. Ali u svetu sledbenika, mi smo zaboravili da vodimo sebe. 

     Prestanite da čekate promenu, već budite promena koju želite da vidite. Mi nismo došli do napretka sedeći i ne radeći. Ljudska vrsta je preživela ne zato što smo najbrži ili najjači, već zato što radimo zajedno. Usavršili smo čin ubijanja. Sada je vreme da usavršimo radost življenja. 

     Ovo nije priča o spasavanju planete. Planeta će ostati sa nama ili bez nas. Zemlja postoji više biliona godina. Svako od nas je srećan ako doživi 80-u. Mi smo samo trenutak u vremenu, ali naš uticaj ostaje zauvek. 

    Često poželim da sam živeo u vremenu pre kompjutera. Kada nisu postojali ekrani da nam odvraćaju pažnju. Ali sam shvatio da postoji razlog zašto je ovo jedino pravo vreme da živim - jer danas imamo mogućnosti kakve nismo imali pre. Internet nam omogućava da delimo poruke sa milionima ljudi širom sveta. Dok još možemo, trebamo da iskoristimo ekrane da nas približe, a ne da nas udalje jedan od drugog. U dobru i zlu, naša generacija će odlučiti budućnost života na ovoj planeti. Možemo da izaberemo da pratimo sistem koji uništava sve, dok potpuno ne nestanemo. Ili možemo da se probudimo i shvatimo da evolucija ne ide napred, već unazad. Ekrani nam ne dozvoljavaju da vidimo da propadamo. Ovaj sadašnji trenutak je skup svih koraka, svih uzdaha i svake smrti. Mi predstavljamo sve one koji su bili pre nas. Sada je red na nas. Možete da izaberete svoj novi put, ili da pratite one koje su već mnogi prešli. 

     Život nije film, scenario još uvek nije napisan. 

     Mi smo pisci i ovo je vaša priča.

     Njihova priča.

     Naša priča.

2 коментара: